„Jadan sam ti ja čovjek!” (Rimljanima 7,24)
Velik broj onih koji proučavaju Rimljanima 7 tvrde da kršćani nikada tako nešto ne mogu reći o sebi. Oni naposljetku ističu da je kršćansko življenje život radosti, mira i pobjede.
Stvarno? Zar nikada niste pogriješili? Zar nikada niste razočarali sebe, Boga i druge nepromišljenim činom i prenagljenim riječima koje su nekoga povrijedile? Ili ste vi, možda, prema Ivanovim riječima, jedan od onih koji se smatraju da su izvan domašaja grijeha? Premda su najjadniji od svih ljudi, oni to ne znaju. Oni pate od grijeha “vlastite dobrote”. Tijekom ovog procesa, kaže Ivan, oni ne “varaju” samo sebe, već i Boga “prave lašcem” (1. Ivanova 1,8.10). Koliko su te osobe jadne! Neki pojedinci koji se smatraju boljim od drugih podliji su od đavla u obrani svojih doktrinarnih misli ili načina života. Oni čak smatraju istinitom naljepnicu koju sam vidi prije nekoliko godina: “Spasi nas, Isuse od svojih sljedbenika“.
Ali tko su Njegovi sljedbenici? Farizeji koji su Ga razapeli na križ jer nije svetkovao subotu kao i oni, ili obraćenici kao Pavao, bivši farizej koji se uhvatio u koštac s kršćanskim smislom za stvarnost i vlastitom bijedom kada je pogriješio?
Znak je obraćenih kršćana da vide vlastite nedostatke, kaju se zbog njih i viču Bogu: “Jadan sam ti ja čovjek!” Ovo je sigurno bilo Pavlovo iskustvo premda, kao što smo već istaknuli, on u Rimljanima 7 govori o vremenima kada je pogriješio, a ne o općem smjeru svog života, koji izlaže u Rimljanima 8.
David, osoba za koju je Bog tvrdio da je po Njegovom srcu, dijelio je Pavlovo iskustvo. Poslušajte njegovu bijedu kad se suočio s grijehom:
“Zloće moje glavu su mi nadišle,
kao preteško breme tište me.
Bezakonje svoje ja priznajem,
i pun sam žalosti zbog grijeha svojega.
O Jahve, ne ostavljaj me!
Požuri se meni u pomoć,
Gospode, spase moj!” (Psalam 38,4.18.21.22)
To je, prijatelju moj, uzvik obraćene osobe, pojedinca koji poznaje Boga i jadno se osjeća kada Ga razočara. (George R. Knight, „Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima“)