“Ljubite svoje neprijatelje i molite se za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.” (Matej 5,44.45)
Jedna od ključnih riječi u 45. retku je “Otac.” Taj se pojam nalazi u središtu cijele Propovijedi na Gori. Pojam otac u mnogim ljudima pobuđuje topli osjećaj sigurnosti i zaštite. Kad se Biblija služi pojmom Otac da označi Boga, uvijek ga povezuje s ljubavlju i nježnošću. Naš je Otac nebeski Netko u koga možemo imati povjerenja. Otac se stara o nama. I to je samo dio onoga što Isus misli kada Boga naziva našim Ocem.
Biblija ima svoje posebno poimanje o Bogu. Nekršćanske religije su sklone da Vrhovno biće predstavljaju kao objekt straha umjesto ljubavi. One ga često opisuju kao srditog Boga koji se mora umilostiviti žrtvama. Međutim, Biblija predstavlja Boga kao nježnog Oca koji je toliko volio svijet da je i svoga jedinorodnoga Sina dao. Isusova slika o Bogu je revolucionarna, ali i utješna. Bog postaje našim Ocem kad mi postanemo kršćani, kad se vodom i Duhom rodimo nanovo, kad se uključimo u nebesku obitelj.
Ivan piše: “A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga.” (Ivan 1,12.13)
Bog je Otac kršćana. Za druge je On Bog Stvoritelj ili Bog Zakonodavac. To ne znači da On ne voli nekršćane, jedino da nije njihov Otac na isti način na koji je Otac nama. To nas, naravno, čini Njegovom djecom. I stoga mi živimo po drugoj zbirci načela – Blaženstava – od onih koji pripadaju drugim obiteljima. Naš Otac jedan je od najbogatijih pojmova u Novom zavjetu. To je istinski kršćanski pojam. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)