“Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bliženja svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve.” (Levitski zakonik 19,17.18)
Bližnji su za Hebreje Kristovog vremena bili pripadnici njihovog naroda. Bližnji su bili ostali Hebreji. Ta nam definicija neće biti teško razumljiva ako se sjetimo njihove povijesti. Bili su odvedeni u ropstvo zato što su se klanjali bogovima svojih kanaanskih susjeda. I stoga su se poslije povratka pod vodstvom Ezre i Nehemije odlučili držati daleko od svih zagađenja, izbjegavajući sve nežidove. Željeli su svim srcem ostati čisti. Farizejska stranka je stala na čelo hebrejskog separatizma. Drugi su narodi jednostavno postali neprijatelji i s njima se nije smjelo družiti.
Upravo u tom kontekstu priča o dobrom Samarijancu dobiva posebno značenje. Ta je priča Isusovo najtočnije objašnjenje pojma bližnji. Njome On odgovara na pitanje: “Tko je moj bližnji?” (Luka 10,29) Njegov odgovor potpuno remeti farizejski red.
Značajno je da Isus odgovara na pitanje opisujući dobro djelo Samarijanca. Hebreji su prezirali Samarijance, jer su ih smatrali otpadnicima od prave religije – njihova je vjera bila mješavina prave i lažne religije.
U svojoj priči Isus govori o Hebreju kojega su na putu prema Jerihonu napali razbojnici. Nekoliko je Hebreja prošlo pored njega, ne zaustavljajući se da pomognu zemljaku. Ali, neki Samarijanac, neprijatelj, priskočio mu je u pomoć na svaki mogući način. Hebrej to nikada ne bi učinio za Samarijanca u nevolji. Prema tome, priča opisuje ljubav neprijatelja. Ona opisuje istinsku ljubav prema bližnjemu.
Tko je moj bližnji? Svaki čovjek koji je pao zbog grijeha ili bolesti, ili bilo kojeg drugog uzroka. Kršćaninu su bližnji svi ljudi. I tako Isus nastavlja širiti naše razumijevanje zakona, njegovog pravog značenja i prave dubine. Nema kraja ni granice obvezama ljubavi. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)