“Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve… A svijet sa svojom požudom prolazi; a tko vrši volju Božju, ostaje zauvijek.” (1. Ivanova 2,15-17)
Bez obzira kako ste zadovoljni svojim sadašnjim životom, stvari će krenuti na gore. Razmislite o tome. Pretpostavimo da imate prekrasan dom u nekom tropskom otočnom raju, s pješčanom plažom ispred njega i potokom koji u slapovima protječe preko travnjaka i žubori. Svuda unaokolo su palme, grmlje, mnoštvo ptica, leptira i cvijeća.
Zar to ne bi bio raj na Zemlji? Ne! Ne, sasvim! Premda je danas sve savršeno, sutrašnji ili neki drugi dan može donijeti nesreću koja će onesposobiti ili pokositi nekog od stanovnika doma. Zemaljska nebesa prije ili kasnije s treskom padaju na tlo. Mi nismo besmrtni. Život je samo čekanje na izvršenje smrtne kazne.
Mi smo podložni smrti od dana svoga rođenja. Pitanje nije hoćemo li umrijeti, već kada ćemo umrijeti.
Upravo tu istinu Isus objavljuje u Evanđelju po Mateju 6,19-21. On nas upozorava na zadovoljstva koja će nestati kao iznošena haljina. Najljepša odjeća na svijetu, čak i bez pomoći moljaca, vremenom će se raspasti. Sva zemaljska zadovoljstva polako gube draž. Da bismo uživali u njima, potrebna nam je sve veća i jača doza. Ludo je kada se ljudi uzdaju u ono što polako nestaje.
Isus nas upozorava i na ona zadovoljstva koja se gube kao željezo u vlažnoj sredini ili kao zrnevlje pred naletom ptica. Ima zadovoljstava koja gube snagu dok ljudi rastu. Isus nas poziva da se uzdamo u ono što vrijeme ne može uništiti ni oslabiti.
Isus kaže da neke stvari mogu biti ukradene, da mogu biti izgubljene u ekonomskim nedaćama ili političkim nemirima. Prava sreća dolazi kada svoje povjerenje poklonimo onome što je vječno. Čemu sam ja poklonio svoje povjerenje? (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)