“Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: ‘Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.’” (Izaija 6,6.7)
Izaija je osuđivao grijehe drugih; ali sada je uvidio da je izložen istoj osudi koju je drugima objavljivao. Bio je zadovoljan hladnim, beživotnim obredima u slavljenju Boga. Toga nije bio svjestan sve dok nije dobio viđenje o Gospodinu. Kako su sada, dok je promatrao svetost i veličanstvo Svetišta, njegova mudrost i talenti izgledali beznačajno! Kako je bio nedostojan! Kako nespreman za svetu službu! …
Izaijino viđenje prikazuje prilike u kojima će se Božji narod naći u posljednjim danima. Oni će vjerom vidjeti djelo koje se obavlja u nebeskom Svetištu. „I otvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu.“ Dok vjerom promatraju Svetinju nad svetinjama i Kristovo djelo u nebeskom Svetištu, oni uviđaju da su ljudi nečistih usana — ljudi čije su usne često izgovarale ništavne riječi i čiji talenti nisu bili posvećeni i upotrijebljeni na slavu Bogu. Bivaju ispunjeni velikim očajem kada usporede svoju slabost i nedostojnost s čistoćom i ljupkošću slavnog Kristovog karaktera. Ali ako, poput Izaije, dopuste da Gospodnji planovi budu utisnuti u njihovo srce, ako ponize svoju dušu pred Bogom, ima nade za njih. Duga obećanja je iznad prijestolja i u njima će biti izvršeno djelo učinjeno za Izaiju. Bog će uslišati molbe koje su Mu upućene iz skrušenog srca. …
Želimo da živi ugljen sa žrtvenika bude stavljen na naše usne. Želimo čuti riječi: „Krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.“
Žerava je simbol pročišćenja. Ako ona dotakne usne, nijedna nečista riječ neće sići s njih. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)