„Isus joj odgovori: Svaki, koji pije od ove vode, opet će ožednjeti. A koji pije od vode, koju ću mu ja dati, neće ožednjeti dovijeka. Nego voda, što ću mu ja dati, bit će u njemu izvor vode, što teče u život vječni.“ (Ivan 4,13.14)

U četvrtom poglavlju Evanđelja po Ivanu nalazi se priča o ženi koja je došla Isusu. Zapazimo prve korake koje je poduzela dolazeći Njemu.

Počet ćemo sa stihovima 5 i 6: „Tako dođe u grad samarijski, koji se zove Sihar, blizu zemljišta, što ga je bio darovao Jakov svojemu sinu Josipu. Ondje je bio studenac Jakovljev. Umoran od puta sjeo je Isus kraj studenca. Bilo je oko šeste ure.“ (ili po našem dvanaest sati, u podne).

Ovdje imamo čudnu zagonetku. Isus je Stvoritelj i Bog. On je Onaj koji je stvorio Sunce, mnogobrojne zvijezde i sunčane sisteme. Stvorio je sve što je stvoreno. (pogl. 1,3) A ipak je prihvatio teret ljudske prirode i bio očigledno umorniji od svojih učenika, jer su oni otišli u Sihar kupiti hranu. Pošto je bio suviše umoran da pođe dalje, sjeo je sam na ivicu bunara i čekao da se oni vrate. Možete li Ga zamisliti u tom položaju?

Nastavljamo događaj sa 7. stihom iz Ivana 4: „Tada dođe žena iz Samarije I da zahvati vode. Isus je zamoli: ‘Daj mi da se napijem.’“ Ovdje vidimo Učitelja na djelu kako privlači dušu sebi. Ne pokušava je nakljukati svojom religijom. Umjesto toga, On traži uslugu od nje. Povjerenje rađa povjerenje.

„Žena mu Samarijanka odgovori ‘Kako? Ti, Židov, možeš iskati od mene, žene Samarijanke, da se napiješ?’ – Židovi naime nisu družili sa Samarijancima. Isus joj odgovori: ‘Kad bi ti znala dar Božji i onoga, koji ti govori: ‘Daj mi da se napijem’, ti bi ga zamolila, i on bi ti dao vodu živu.’ žena mu odgovori: ‘Gospodine, ni zahvatiti nemaš čim, a studenac je dubok. Odakle ćeš uzeti vodu živa? Jesi li ti veći od našega oca Jakova, koji nam dade ovaj studenac, i sam je pio iz njega, i sinovi njegovi, i stoka njegova?’ Isus joj odgovori: ‘Svaki, koji pije od ove vode, opet će ožednjeti. A koji pije od vode, koju ću mu ja dati, neće ožednjeti dovijeka. Nego voda, što ću mu ja dati, bit će u njemu izvor vode, što teče u život vječni.’ Tada ga zamoli žena: ‘Gospodine, daj mi te vode, da ne žednim više i da ne dolazim ovamo po vodu.’ Isus još reče: ‘Idi, zovni muža svojega i dođi onda opet ovamo!’ Žena odgovori: ‘Nemam muža.’ Isus joj reče: ‘Pravo si rekla: Nemam muža. Jer si imala pet muževa, i sad koga imaš, nije ti muž. To si pravo rekla.'” (stihovi 9-18)

Očigledno je da je ova žena posjedovala želju za nečim boljim. Došla je zahvatiti vode. Po svemu sudeći bila je bludnica iz obližnjeg grada, jer je na bunar došla u vrijeme kada druge žene iz grada nisu dolazile. Isto tako došla je na studenac koji se nalazio van grada. Bila je umorna od prijekih pogleda i ogovaranja. Došla je sama na bunar da bi izbjegla osudu ljudi. Znamo da je tražila nešto bolje, što još uvijek nije pronašla. Udala se, ali njen prvi muž nije bio ono za čim je žudjela, pa je potražila nešto bolje u drugom mužu. Ni on nije bio dovoljno dobar, pa je potražila nešto bolje u trećem mužu, pa četvrtom i petom. Na kraju se umorila od udavanja i odlučila poći putem kojim mnogi danas idu, da jednostavno živi s nekim i više ne davati obećanja koja ne može održati. Vidimo je i kako prilazi studencu, još uvijek tragajući za nečim boljim. (Morris Venden, Upoznajmo Boga)