„I začuh glas veliki u nebu, koji je govorio: Sad dođe spasenje i sila i kraljevstvo Boga našega, i vlast Krista njegova, jer je zbačen tužitelj braće naše, koji ih je tužio pred Bogom našim dan i noć.“ (Otkrivenje 12,10)

Sotonina optužba da Bog ne može biti pravedan, i u isto vrijeme oprostiti grešnicima, bila je odbačena djelom koje je Krist ostvario na križu. Druga optužba koju je neprijatelj usmjerio protiv Boga bila je da ako grešnicima i može biti oprošteno, nemoguće je držati Božji zakon. Zamjerio je Bogu da je sačinio Zakon koji je nemoguće poslušati.

Ne zaboravimo tko je taj koji ovo tvrdi. To je sotonina tvrdnja, njegova optužba, i bilo tko drugi tko tvrdi da je čovjeku nemoguće držati Božje zapovijesti jednostavno ponavlja sotonine optužbe. Istina je da nismo u stanju držati Zakon svojom vlastitom snagom.

Krist je došao u čovječjem obličju i svojom savršenom poslušnošću dokazao da božansko i ljudsko zajedno mogu držati svaku od Božjih uredbi. Od Golgote sotonina optužba da čovječanstvo ne može držati Božje zapovijesti postala je najistaknutiji predmet rasprave na Božjem sudu. Taj predmet nije potpuno razriješen ni Isusovim životom; to je optužba na koju mora odgovoriti i Božji narod.

I upravo ovo je problematična oblast za popularni kršćanski svijet. Oduvijek je bilo nekako isto. Ako ljudi čuju o završenom Kristovom djelu i kako je naše spasenje osigurano zbog križa, reći će: „Amen“ i „Slava Gospodinu!“ Ali kad čuju o Božjoj sili za pobjedu nad grijehom, o poslušnosti i pobjedi, postaju čudno tihi. Mnogi ljudi su uplašeni mogućnošću pobjede. Zbog nekog razloga ljude hvata strah kad dođe do pobjede i poslušnosti. To je postala nepopularna tema i ova sklonost treba nam nešto reći. Ona treba nešto pokazati ljudima koji imaju naročiti zadatak, zadatak koji seže dalje od zadatka postavljenog Lutheru i reformatorima. Mi moramo dati naročiti doprinos religioznom svijetu, a poslušnost vjerom je značajni dio tog doprinosa. Mi još imamo određeni dio koji trebamo obaviti proslavljajući Božje ime pred svijetom. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)