„Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni…. Ja nisam došao da dozovem pravednike, nego grješnike.“ (Matej 9,12.13)
Niko od nas neće odvojiti vrijeme, niti uložiti napor da se upozna i sprijatelji s Bogom, ukoliko ne shvati da mu je to potrebno. Nitko neće stvarno biti zahvalan Isusu što kuca na vratima njegovog srca, niti će otvoriti vrata puštajući Ga unutra, ako najprije ne shvati svoju veliku potrebu za prijateljstvom i zajednicom s Njime. Nitko se neće upoznati osobno s Bogom ukoliko najprije ne shvati svoju potrebu za tom zajednicom.
Zašto nam je uopće Bog potreban? To je, značajno pitanje. Mogli bismo pristupiti odgovaranju na to pitanje sa svjetovne točke gledišta, na osnovu logike i razuma, dok počinjemo nazirati odgovor. Prije nekoliko godina pohađao sam u tijekom ljeta državni koledž u San Francisku. 95% studenata sa kojima sam se tamo družio vjerovalo je da je ovaj život ovdje i sada sve što imamo. Izgleda da je pametno vjerovati da sav svoj život živimo na ovoj planeti, da proživimo sedamdesetak godina i umiremo, i onda smo mrtvi veoma dugo — ili zauvijek.
Iskreno rečeno nisam bio suviše impresioniran njihovim izborom! Stvar nije u tome što treba izabrati između vječnog života na nebu i vječnog života na nekom mjestu stalne zabave. Bio bi to u stvari izbor između vječnog života na nebu i nemanja bilo kakvog života!
To na osnovu »logike i razuma«, takozvano prosvjećeno vjerovanje, ne bi imalo mnogo što da ponudi. Razmotrimo ga još podrobnije. Pretpostavimo da niste kršćanin i da, kao kršćanin, dođem k vama i priznam pedeset posto mogućnosti da ste u pravu; nema ničega nakon života ovdje i sada, jer kad umrete to je bilo sve. Ali, odmah i vi morate meni priznati pedeset posto mogućnosti da sam ja u pravu; da je nebo stvarno mjesto i da je Bog stvarno biće. Zar to ne bi bila pravična nagodba?
Uostalom, usprkos tome što ja ne mogu dokazati da postoji Bog ili nebo u laboratorijskoj epruveti, ni vi ne možete dokazati da On ne postoji, zar ne? Morat ćemo se složiti da nijedan od nas ne može dokazati svoj stav. Tako smo na samom početku ravnopravni i rukovat ćemo se u znak dogovora. Ja ću vama dati pedeset posto mogućnosti da ste u pravu, ako i vi meni date isti postotak mogućnosti da sam ja u pravu.
Recimo da ćemo na Zemlji proživjeti svojih sedamdeset godina. A kad dođemo do kraja, otkrivamo recimo da ste vi bili u pravu — nema nikakve vječnosti. I vi i ja smo umrli i sahranjeni smo u istoj zemlji. Ja na ovaj način nisam izgubio ništa. Međutim, pretpostavimo da pri kraju svojih sedamdesetak godina, jednoga dana pogledamo prema nebu i ugledamo na istoku mali oblak. On postaje sve veći i ubrzo se cijelo nebo ispunjava nebeskim bićima. Ispostavlja se da postoji život poslije ovog života. Bog je stvaran, anđeli su stvarni i nebo je stvarno. Isus ponovo dolazi.
Što ćete tada činiti ako ste to stalno odbacivali? Vi ćete izgubiti sve, jer što je život na Zemlji u usporedbi sa vječnosti? (Morris Venden, Upoznajmo Boga)