“Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe!” (Filipljanima 2,3)
Martin Luther je volio pričati o dva jarca koja su se srela na brvnu visoko iznad duboke provalije. Nisu se mogli vratiti, a nisu se usuđivali ni nasrnuti jedan na drugoga. Nakon kratkog dogovora, jedan od njih je legao i dopustio drugome da ga prekorači. Tako su izbjegli katastrofu.
“Pouka je laka!” – završavao bi Luther. “Budi sretan ako te tko pregazi mira radi!” Luther bi onda požurio dodati da govori o čovjekovom ponosu i dostojanstvu, a ne o savjesti.
Takvo bi držanje riješilo veliki dio teškoća s kojima se suočavamo u svijetu i u Crkvi.
Ali zašto, pitate vi, zašto uopće imamo takvih problema i u Crkvi? Zar nismo ostavili svijet da bismo se riješili neprilika i sukoba?
Ponovo je odgovor vrlo jednostavan – grijeh. Ali, zar kršćani nisu odbacili grijeh Krista radi? Da, kršćani jesu, ali ako ste vjernik Crkve još ne znači da ste postali kršćanin. A ako ste postali kršćanin, još ne znači da vaše staro ja s vremena na vrijeme neće proviriti i pokušati nametnuti svoju volju u Crkvi ili u domu.
Bilo bi prekrasno kada bi svaki vjernik stjecao potpunu i savršenu svetost u trenutku kada daje krštenički zavjet. Ali, to se ne događa. Ne samo da neki vjernici nisu obraćeni; već se i oni stvarno obraćeni suočavaju s činjenicom da je posvećenje proces koji traje cijeloga života.
Ova nam istina, međutim, ne smije poslužiti kao izgovor da već danas ne budemo skromniji, krotkiji, brižniji, ljubazniji. Bog danas želi od tebe stvoriti mirotvorca.
Ima jedna izreka koja mnogo kaže: “Živjeti sa svetima na Nebu bit će blagoslov i slava, Ali živjeti s njima na Zemlji muka je doista prava!” Bog nas sve poziva da već danas učinimo da se Crkva razlikuje od svijeta. On poziva svakoga od nas pojedinačno da po ugledu na Krista postanemo mirotvorci. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)