„Ili prezireš li bogatstvo njegove dobrote, i strpljivosti i dugotrpnosti? Ne znaš li, da ta dobrota Božja dovodi k pokajanju?“ (Rimljanima 2,4)
Isus je došao pokazati svojim učenicima, a i svima nama, ljubav i opraštanje našeg nebeskog Oca. Želio nam je pokazati kako nas Bog ne optužuje, već da je to posao neprijatelja. Želio nam je pokazati i da Bog djeluje na sve moguće načine da što više ljudi zadobije da prihvate Njegovu ljubav.
Njegova ljubav nas vodi na pokajanje kao što je to bilo u Petrovom slučaju. Petar je stajao pored vatre i svi su prstom upirali u njega. Govorio je: „O, ne! Ne, nipošto ne ja. Sigurno to nisam bio ja!“ Ljudi su mu kazali: „Da, ti si baš taj!“ Na kraju, počeo je zaklinjati se, odričući se da je ikad poznavao Isusa.
Usred njegovog zaklinjanja pogledao je preko dvorišta i ugledao Isusa kako ga promatra. U tom pogledu nije bilo ljutine, odbacivanja ili povrijeđenih osjećanja. Bio je to pogled sažaljenja, prave žalosti.
Dok je Petar gledao Isusovo lice, bujica sjećanja navrla je u njegov um. Vidio je sebe pored jezera u trenutku kad ga je Isus pozvao da Ga slijedi. Ponovno je vidio sebe kako se raspravlja sa sakupljačima poreza, kad je Isus stao na njegovu stranu i izvukao ga iz poteškoće. Vidio je sebe i u moru. Isus se saginje i izvlači ga iz pobješnjelih valova.
I ponovno, prije nekoliko časova – to je još uvijek mogao dobro vidjeti – ušao je u vrt sa Isusom i On mu je rekao: „Petre, sotona se okomio na tebe, ali sam se molio za tebe. Molio sam se za tebe.“
Sva ta sjećanja nadolazila su i on je stajao kao ukopan. Iznenada, dok je stajao tamo, vidio je kako se podiže još jedna ruka da udari Isusa, i u trenutku je shvatio da je to isto kao da se podigla njegova ruka, i da je Isusovom srcu te noći on prouzrokovao najveći bol.
Brzo se okrenuo od vatre i, slijep za sve, otrčao iz sudnice, iz grada, preko potoka, sve do vrta. Tu je kružio u tami, sve dok nije našao mjesto na kome se Isus molio. Pao je na lice i poželio umrijeti. Bilo mu je zaista žao. Slomio je srce svog najboljeg prijatelja. Petrovo pokajanje bilo je iskreno. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)