„Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega. I glas s neba reče: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!’“ (Matej 3,16.17)
Što ovaj prizor znači za nas? Kako smo bez razmišljanja čitali izvještaj o krštenju našega Gospodina ne shvaćajući da on ima za nas veliko značenje jer je Otac prihvatio Sina radi čovjeka! Kada se Isus sagnuo na obali Jordana i uputio svoju molitvu, predstavio je Ocu u svojoj Osobi cijelo čovječanstvo jer je odjenuo svoje božanstvo u ljudsko obličje. Isus je sebe ponudio Ocu umjesto čovjeka, da oni koji su grijehom bili odvojeni od Boga mogu biti vraćeni natrag zahvaljujući zaslugama božanskog Molitelja.
Kristova molitva za izgubljeno čovječanstvo probila je put kroz sve sjene koje je Sotona razastro između čovjeka i Boga, i ostavila za sobom otvoren put do samog prijestolja slave.
Kao odgovor na Kristovu molbu začuo se Božji glas, i to je govorilo grešniku da će njegove molitve doprijeti do Očevog prijestolja. Sveti Duh će biti darovan onima koji traže Njegovu silu i milost, On će poduprijeti našu slabu snagu kada se nađemo u prisutnosti samoga Boga. Nebo je otvoreno za naše molbe i mi smo pozvani da dođemo „s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć“ (Hebrejima 4,16)
Usprkos svim svojim grijesima i slabostima, mi nismo odbačeni kao bezvrijedni. „Prema odluci svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njom nas dobrostivo obdari u Ljubljenome.“ (Efežanima 1,6) Slava je počinula na Kristu kao zalog Božje ljubavi prema nama. Ona govori o snazi molitve – kako ljudski glas može doprijeti do Božjega uha i kako naše molbe mogu biti uslišane u nebeskim dvorovima. Svjetlo koje je s otvorenih vrata palo na glavu našega Spasitelja, past će i na nas dok budemo molili za pomoć da se odupremo kušnji. Glas koji se obratio Isusu, govori svakoj vjernoj duši: „Ovo je moje ljubljeno dijete koje je po mojoj volji!“ (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)