“Naime: još prije zakona bijaše grijeh u svijetu. A grijeh se ne uračunava kad nema zakona. Ali je smrt vladala od Adama do Mojsija čak i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim Adamovu.” (Rimljanima 5,13.14)
Gotovo da možemo čuti naprezanje nekih umova dok su čitali Pavlove riječi u Rimljanima 5,12. Kako može reći da su svi ljudi sagriješili i stoga su podložni smrti? Oni nisu imali Mojsijev zakon. A nije li upravo apostol spomenuo u Rimljanima 4,15 da “gdje nema Zakona, tu nema prekršaja”?
Pavao uobičajeno agresivno odgovara u 13. retku: Naravno. grijeh je bio u svijetu prije dolaska Zakona. Mogao je spomenuti i neke ilustracije. Grijeh i njegove posljedice su glavna tema Biblije tijekom razdoblja patrijarha. Postojanje grijeha prije objave Zakona na Sinaju je činjenica u koju nitko od Pavlovih čitatelja nije sumnjao.
On u tom trenutku primjećuje da se “grijeh ne uračunava kad nema zakona” (Rimljanima 5,13). Ovo zbunjuje. Što Pavao time misli? Valjda ne misli da ljudi nisu bili odgovorni. Oni su naposljetku i umirali. A osim toga, kao što je i spomenuo u Rimljanima 1 i 2. poglavlju, svi su kroz prirodu i savjest imali spoznaju o dobru i z1u. Prijevod C. E. B. Cranfielda pomaže nam u razumijevanju Pavlove misli: “U odsutnosti zakona, grijeh nije sasvim jasno bio shvaćen.” On je ovdje dodao riječi u kurzivu kako bi ukazao na ono što Pavao kaže: “U odsutnosti zakona grijeh nije jasno definirana pojava, njegova istinska narav nije jasno uočljiva sve dok zakon nije prisutan.” Ovo tumačenje oslanja se na Pavlov prethodni komentar u Rimljanima 3,20 da mi pomoću Zakona spoznajemo grijeh. Zato je zapovijed “Ne ubij” jasnija od nemirne savjesti zbog takvog djela. Zakon Božju volju čini razgovjetnijom.
Pavao je sada spreman za 14. redak u kojem on ponovno naglašava da je smrt još uvijek vladala u periodu između Adama i Mojsija premda ljudi koji su tada živjeli nisu imali jasnu zapovijed u istom smislu kao i Adam u Postanku 2,17 (da ne jede s drveta) ili Izrael za vrijeme Mojsija kada su primili Deset zapovijedi.
Pavao još jednom ističe svrhu Zakona. On razjašnjava Božju volju. A njegovo kršenje znači vječnu smrt. Pavao nikada ne prestaje isticati da nas Krist pokušava spasiti od ovakvog užasnog kraja. Svi su sagriješili i svi trebaju Kristovo pomirenje. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)