“I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na Njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24, 27)
Kad govori o Zakonu i Prorocima, Isus govori o Bibliji svoga vremena – o Starom zavjetu. Zakon predstavlja Petoknjižje, pet Mojsijevih knjiga. Proroci su knjige drugih biblijskih pisaca koji su pisali o zakonu, tumačili ga i primjenjivali na izraelski narod.
Zakon je osnovna biblijska tematika, koja se provlači kroz cijelu Bibliju, od početka do kraja. To nas navodi da nešto vremena posvetimo ovom predmetu, posebno zato što ga sam Isus proglašuje tako važnim.
Mojsijev se zakon, u stvari, sastojao od nekoliko vrsta zakonskih propisa. Prvo je to bio moralni zakon od Deset zapovijedi, koji je sam Bog uklesao u dvije kamene ploče i proglasio ustavom svoje vlasti, obveznim u sva vremena. Moralni zakon objavljuje velika načela koja reguliraju sve ljudske postupke i odnose. Druga kategorija zakona u Mojsijevim knjigama su građanski zakoni. Nikada ne smijemo zaboraviti da Izrael nije bio samo Božja Crkva već i država, narod. Kao i svi ostali narodi, i on je morao imati svoje građanske zakone.
Treća kategorija zakona u Mojsijevim knjigama su obredni zakoni. Ovi se zakoni bave ceremonijama i obredima kojima je Bog želio simbolično predočiti rješenje problema grijeha. Oni su se bavili Svetištem, krvnim žrtvama i svećeničkom službom. Obredni su zakoni imali veliku važnost, jer su oslikavali Kristovu posredničku službu i narav Njegovog djela.
Postoji i četvrta kategorija zakona, koju moramo uzeti u obzir. Međutim, ta kategorija nije zapisana u Mojsijevim knjigama. To je usmeni zakon, ili tumačenje koje su Mojsijevom zakonu davali književnici i farizeji.
U petom poglavlju Evanđelja po Mateju od posebne su važnosti moralni zakon i njegovo tumačenje. Na tom je području dolazilo do sukoba između Isusa i farizeja. Važno je da pravilno shvatimo Božji zakon – toliko je to važno da je Isus tom pitanju posvetio veliki dio svoje Propovijedi na Gori. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)