„Na visini u svetinji stanujem i sa onim ko je skrušena srca i smerna duha…“ (Izaija 57,15)
Kad je Isus stigao u Jerihon, Zakej je došao do točke na kojoj se potpuno odrekao života usredotočenog na sebe. Bio je umoran od života prijevare, umoran od bježanja od Svetog Duha, spreman prihvatiti odmor koji je Isus nudio.
Kad je čuo da će Isus proći putem ka njegovoj kući, potrčao je pred gomilom i popeo se među grane smokvinog drveta da bi vidio Isusa. Kad je Isus došao do tog mjesta, pogledao je gore i vidio Zakeja, koji je mislio da je sakriven od tuđih pogleda. Isus je došao i jednostavno mu rekao: „Zakeju!“
On mu je znao ime. Mi shvaćamo da se oni ranije nisu sreli, a da je Isus znao Zakejevo ime. Isus pored nikoga ne prolazi ravnodušno. Nije On ni onaj koji uvažava nekoga naročito. Nitko ne bi trebalo da osjeća zapostavljenim ili da je mimoiđen. Isus prolazi putem pored tebe. On prolazi pored svakoga od nas.
I Isus mu kaže: „Siđi brzo; jer danas moram proboraviti u kući tvojoj.“ (Luka 19,5) Zakej se na drvetu nalazio u nekoliko dimenzija, osim fizičke. Mi se često trudimo nadoknaditi svoj mali duhovni rast nastojanjima da se popnemo nekim vanjskim manevrima. Zakon duhovnog života je da morate sići da biste se popeli.
Zakej je sa radošću prihvatio Isusa i naravno, kad god se to događa, postoje oni iz okoline koji se žale i gunđaju. Kada su to vidjeli, svi su gunđali kako je Isus pošao da bude gost grješnom čovjeku. Zašto je Isus morao izabrati da ruča kod ovog pokvarenjaka? Zašto nije izabrao nekog sa visokim moralnim statusom u Jerihonu?
Ali tu se krije vest Evanđelja u jednoj rečenici: Isus je otišao da bude gost jednom grješniku. Isus prima grješnike. Kada to ne bi bila činjenica, ne bi bilo nade za tebe i mene. Zar niste sretni što je On voljan biti gost kod grješnih ljudi? To je dobra, radosna vijest. Dobra vijest Kristovog Evanđelja. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)