„Jedan od njih, čim vidje da je ozdravio, povrati se slaveći Boga u sav glas. Pade ničice do nogu Isusovih pa mu poče zahvaljivati. Taj bijaše Samarijanac. Isus ga zapita: (Zar se nisu očistila desetorica? Gdje su još devetorica?“ (Luka 17,15-17)
Sve do četrdesetih godina života nisam ni bio svjestan da imam leđa. Nikada nisam ustajući zahvaljivao Bogu što me leđa ne bole. Smatrao sam da je to sasvim prirodno i išao sam svojim putem ne razmišljajući mnogo.
Međutim, jednoga dana se sve promijenilo. Katastrofa. Pomagao sam sinu da izvadi teret iz kola. Ne znam što sam podigao, ali taj teret sigurno nije bio teži od pet kilograma. Ipak, kad sam se sagnuo, nešto se dogodilo s mojim leđima.
Sljedećih nekoliko dana hodao sam unaokolo pognut kao čovjekoliki majmun. Kad god sam se pokušao ispraviti, saznavao sam da imam leđa. Leđa su postala središte mog života. Iznenada sam počeo moliti za leđa – ne za leđa u općem smislu, već za svoja leđa.
Mnogi biste mi među vama mogli ispričati neku sličnu priču. Bila bi to, možda, priča o ruci, oku ili želucu, ili čak o životu. Ali, po nečemu bi bile slične. Svi smo se počeli moliti za taj dio svoga tijela ili taj dio svoga života kada je stanje postalo nepodnošljivo.
Zašto smo čekali tako dugo? Zašto nešto mora postati neugodno da bismo počeli moliti? Zar ne bi bilo bolje živjeti izražavajući zahvalnost Stvoritelju koji nas je tako divno načinio? Bog nam je dao život. Bog nam je dao tijelo. On je sve divno načinio. Danas bih želio da mu zahvalim na očima i sposobnosti vida, iako baš ne vidim savršeno, na rukama koje me služe i na leđima koja me ne bole.
Budimo zahvalni sada. Nemojmo čekati da nešto pođe po zlu da bismo mu se počeli moliti. Hvalimo Boga sada! (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)