“Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto? Ako jedino svoju braću pozdravljate, što izvanredno činite? Zar i pogani ne čine isto?” (Matej 5,46.47)
Tijek dokazivanja u petom poglavlju Evanđelja po Mateju doživljuje neočekivani zaokret pri kraju poglavlja. Sve dotle
Isus je dokazivao da naša pravednost mora biti veća od pravednosti književnika i farizeja. Dao nam je i šest ilustracija koje pokazuju da oni nisu uspjeli pravilno shvatiti zakon. Šest je puta Isus svoje tumačenje zakona suprotstavio njihovom.
Ali sada, na vrhuncu dokazivanja, Isus dvaput spominje carinike. Zašto? Zašto spominje te ljude koji se socijalno i vjerski nalaze na sasvim suprotnom kraju društvene ljestvice od književnika i farizeja? Dok su se farizeji ponosili svojim odvajanjem od svih nevjernika, uključujući i Rimljane, nepravedni zakupnici poreza su surađivali s neprijateljem. Dok su farizeji savjesno ispunjavali svoje vjerske dužnosti, carinici su se bavili svojim poslovima. Nisu ni
marili za prefinjene ideje farizeja o religiji. Željeli su uživati dok žive.
I stoga smo prinuđeni da ponovno pitamo zašto je Isus u svom dokazivanju spomenuo carinike iako je mogao reći da i farizeji vole one koji njih vole i da naša pravednost treba biti veća od njihove?
Odgovor se, kako se čini, krije u činjenici da legalistička religijai nikakva religija počivaju na istom temelju – na načelima ovoga svijeta. Ukratko, stvarna pravednost farizeja i književnika nije uspijevala nadmašiti pravednost carinika.
I legalisti i svjetovnjaci nagrađuju one koji su na njihovoj strani, koji ih pozdravljaju i pozivaju na gozbe. Međutim, pravednost se Kristovih sljedbenika korjenito razlikuje od pravednosti svijeta. Kao i Bog, Kristovi sljedbenici moraju naučiti blagosiljati svoje neprijatelje, voljeti svoje protivnike, željeti im sve najbolje.
To je bit istinske religije. To je bit pravog kršćanstva i pravednosti koja mora nadmašiti pravednost književnika i farizeja. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)