“Ali im Petar i Ivan odvrate: ‘Sami prosudite je li pravo pred Bogom da se više pokoravamo vama nego Bogu! A što je do nas, mi ne možemo drukčije nego govoriti što smo vidjeli i čuli.’” (Djela 4,19.20)
Sljedećeg dana nakon ozdravljenja uzetoga, Ana i Kaifa su se s ostalim hramskim velikodostojnicima okupili na sud i pred sebe izveli zatvorenike. U toj istoj prostoriji i pred ovim istim ljudima Petar je sramotno zanijekao svojega Gospodina. Kad se sada našao na sudu, jasno se toga sjetio. Sad je imao priliku otkupiti se za svoj kukavičluk. …
Ali Petar, kad je zanijekao Krista u najtežem trenutku, bio je nagao i samouvjeren, potpuno različit od ovog Petra kojeg su doveli pred Veliko vijeće na ispitivanje. On se nakon pada obratio. Više nije bio ohol i hvalisav, već skroman i nepovjerljiv prema sebi. Bio je ispunjen Duhom Svetim i uz pomoć ove sile odlučio je ukloniti mrlju svojeg otpada odajući čast imenu kojega se nekad odrekao.
Načelo za koje su se učenici tako neustrašivo zalagali kad su kao odgovor na zapovijed da više ne govore u Isusovo ime izjavili: „Sami prosudite je li pravo pred Bogom da se više pokoravamo vama nego Bogu“, isto je ono načelo kojeg su se sljedbenici Evanđelja nastojali držati u vrijeme reformacije. …
Ovo načelo i mi čvrsto zastupamo u naše vrijeme. Barjak istine i vjerske slobode što su ga visoko uzdizali utemeljitelji evanđeoske Crkve i Božji svjedoci u prošlim stoljećima, u ovom je posljednjem sukobu povjeren našim rukama. … Mi trebamo priznati ljudsku vlast kao božanski određeno uređenje i poslušnost njoj učiti kao svetu dužnost, unutar njezina zakonita djelokruga. Ali kad se njezini zahtjevi sukobe s Božjim zahtjevima, Boga moramo slušati više nego ljude. Božju riječ treba smatrati višom od ljudskog zakonodavstva. A „tako kaže Gospodin“ ne može se zamijeniti riječima „tako kaže Crkva“ ili „tako kaže država“. Kristovu krunu treba uzdići iznad kruna zemaljskih vladara. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)