„Vjerom Mojsije, kad odraste, odbi da ga nazivaju sinom faraonove kćeri. Vjerom ostavi Egipat, ne bojeći se kraljeve srdžbe. Ostade, naime, postojan kao da promatra Nevidljivoga.“ (Hebrejima 11,2427)
Mojsije je živio gledajući Onoga koji je nevidljiv; i zato je Kristovu sramotu mogao smatrati većim bogatstvom od svega egipatskog blaga. Kada bi ljudi živjeli na takav način, vidjeli bismo da njihova lica blistaju Božjom slavom jer bi promatrali slavu Vječnoga i gledajući nju, i sami bi se preobrazili u Kristov lik.
Naš um nalazi se na razini onoga čime se bave naše misli; ako razmišljamo o onome što je zemaljsko, nećemo dobiti otisak onoga što je nebesko. Primili bismo velike blagoslove kad bismo razmišljali o milosti, dobroti, i ljubavi našega Boga, ali trimo veliki gubitak baveći se onim što je zemaljsko i prolazno.
Mi dopuštamo da tuga, briga i zbunjenost odvlače naše misli prema Zemlji i krtičnjake pretvaramo u planine. Ono što je prolazno ne bi smjelo obuzimati naš um u tolikoj mjeri da se naše misli potpuno vežu uz Zemlju i ono što je zemaljsko.
Mi trebamo tako odgojiti, disciplinirati i podučiti svoj um da se naše misli slijevaju u nebeski kanal, baviti se onim što je nevidljivo i vječno, onim što se može vidjeti samo duhovnim očima. Gledajući Onoga koji je nevidljiv, možemo steći snagu uma i živahnost duha.
Na koje nas god mjesto pozvala Božja providnost, možemo s povjerenjem očekivati da će Bog biti naš pomoćnik. Ne smijemo dopustiti sebi da postanemo igračka okolnosti, već se moramo uzdići iznad okolnosti. Kada se nađemo u teškom položaju, kada nam se ono što nas okružuje nikako ne dopada, kada stavlja na kušnju naše strpljenje i vjeru, ne smijemo se razočarati i pasti u očaj, već se još čvršće uhvatiti za Boga i uvjeriti se da svoju ljubav nismo posvetili onome što je na Zemlji, već onome što je gore, gledati Isusa, začetnika i završitelja naše vjere. Isus nam treba biti početak i svršetak, prvi i posljednji. On treba biti naša snaga u sve vrijeme nevolje.(Ellen G. White, Naše visoko zvanje)