“Budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću. A ako, dakle, činim ono što neću, ne činim ga više ja nego grijeh koji stanuje u meni.” (Rimljanima 7,19.20)
Frustracije se nastavljaju! U ovim redcima Pavao je sažeto objasnio i svoju nesposobnost da čini dobro i potpuno izbjegne zlo. Kao kršćanin koji zna dubinu svoje slabosti njegova duša je u agoniji. On osjeća da se nema čime hvaliti.
Uočite još jednom da ne govori kako uopće ne može učiniti ništa dobro. Umjesto toga on kao kršćanin oplakuje činjenicu da je nesposoban u cijelosti ispuniti zahtjeve Zakona. Sličnu misao izražava i u poruci Filipljanima: “Ne kažem da sam to već postigao da sam već postao savršen. Naprotiv, ja i dalje kušam kako bih dohvatio. Ali kažem samo jedno: zaboravljajući što je nazad, i pružajući se prema onom što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu — nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu Isusu.” (Filipljanima 3,12-14)
Kada pojedinac dođe Isusu, preda Mu svoj život i prizna svoje grijehe, on prima opravdanje, nov um i srce i bude odvojen za svetu uporabu u Božjoj službi. Sve se ovo događa u trenutku. Ali ne znači da su ljudi u cijelosti posvećeni ili sveti samo zato što su postali kršćani.
Kršćanski hod je neprekidan, on ima svoje poraze, izazove i propuste. Ali kako vjernici sazrijevaju u svom duhovnom životu oni neizbježno sve više mrze grijeh, sve više ljube pravednost i Božji zakon i sve više osjećaju vlastitu nemoć. Ovi vidovi rasta vode sve većem oslanjanju na Boga.
Mi u svom svakidašnjem životu ne trebamo postati obeshrabreni. Mi svakako doživljavamo razočaranja i uspjehe. Kada smo razočarani, osjećamo da smo potpuno bezvrijedni, da u sebi nemamo ništa vrijedno. Ali nakon te spoznaje ohrabrimo se. Isto snažno obeshrabrenje doživio je i Pavao i David. Oni su imali svoje trenutke hvale, radosti i mira. Ali kada su pogriješili, znali su da je njihova jedina nada u Božjoj milosti i sili. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)