“A ako je po milosti, nije više po djelima; jer inače milost više ne bi bila milost.” (Rimljanima 11,6)
Možete zamisliti neke Pavlove slušatelje kako govore: “Mi Židovi nismo tako loš narod. Najmanje ih je sedam tisuća pobijedilo u vrijeme Ilije. Prekrasno je što su imali takvu kičmu i hrabrost te pobijedili u teškim vremenima. Uvijek je bilo Židova koji su ostali vjerni. Hvala Bogu što imamo tako snažan duhovni karakter.”
Čini se da Pavao u današnjem retku napada upravo ovakav način razmišljanja. Osim toga on uopće nema razloga za njegovo spominjanje. Pavao je već izrazio ovaj stav nekoliko puta u Poslanici Rimljanima. Njemu bi bilo najprirodnije prijeći na problematiku u Rimljanima 11,7-10.
Ali apostol ne dopušta ni najmanje nerazumijevanje u vezi s ovom važnom misli. U 5. retku on je spomenuo da je Ostatak izabran po milosti. Današnji redak se opširnije bavi ovom mišlju i još jednom definira milost i djela kao međusobno isključive. Ili jedno ili drugo.
Ako se netko spašava milošću, ne može se spasiti djelima, ili milost više nije besplatni dar, već zarađena roba ili pogodba. S druge strane neki grčki rukopisi koji nisu tako pouzdani dodaju još jedan dio ovom retku: “Ako smo dio Božjeg naroda na osnovi djela, onda je milost isključena.” Ali i u dužem i kraćem prijevodu milost i djela su potpuno nepodudarni.
Pavao je volio nauk o milosti zbog značenja za njegov osobni život. Znao je da, premda se kao farizej smatrao boljim od ostalih zbog svojih postignuća, nije shvatio da ga je dubina njegovog grijeha činila pravednim u vlastitim očima ali i spremnog da ubije svakoga tko se nije slagao s njegovom vjerom. Na putu u Damask on se morao suočiti sa sveobuhvatnošću svog grijeha.
Pavao je znao da je u potpunosti spašen milošću. Zato je to i naglašavao. Tek kada uvidimo dubinu svoje grešne naravi, moći ćemo kao i apostol cijeniti milost. Oni koji nemaju osjećaj za veličinu svog grijeha, skloni su ostati tamo gdje je Pavao bio kao farizej. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)