“A sve što se ne čini po čvrstom uvjerenju grijeh je.” (Rimljanima 14,23)
Ovu dojmljivu izjavu trebamo razumjeti u njenom kontekstu. Prvi dio ovog retka, kao što smo jučer saznali, kaže da su oni koji su uvjereni u nešto, a ipak se ponašaju protivno tom uvjerenju, osuđeni. Ne smatraju se samo oni osuđenima, već ih i Bog tako vidi. Božja osuda nije rezultat jedenja ili nekih postupaka, već rezultat činjenja nečega što netko vjeruje da je pogrešno zato što ljudi ne žive u skladu sa svojim uvjerenjima. Jedan prijevod nam pomaže da uvidimo ovu misao: “Ako čovjek jede meso s nemirnom savješću, budite sigurni da je pogriješio. Jer njegova djela ne proizlaze iz vjere, a kada djelujemo bez vjere, griješimo.”
Komentar Douglasa J. Mooa također je koristan: “Pavao ovdje naziva grijehom svaki čin koji nije u skladu s našim iskrenim uvjerenjima o tome što nam kršćanska vjera dopušta ili zabranjuje.” Ili kao što to kaže Herman Ridderbos: “Za kršćanina nijedno djelo ni odluka za koju ne misli da može opravdati svojim kršćanskim uvjerenjima ne može biti dobra.” Mi trebamo posvetiti pozornost svojoj savjesti. Ali mi također moramo pozorno čitati Božju Riječ tako da je naša savjest što je moguće bolje informirana.
Neki komentatori Pavlovih riječi “sve što se ne čini po čvrstom uvjerenju grijeh je” smatraju da je grijeh sve što neka osoba čini izvan odnosa opravdanja u Kristu bez obzira na ispravnost samog djela. Ovakvo tumačenje ide dalje od onoga o čemu Pavao govori i ne može se temeljiti na Rimljanima 14,23.
S druge strane, istina je da Pavao naučava vjeru u Krista kao Gospodina i Spasitelja kao jedini temelj kršćanskog života. Za Pavla samo živa vjera u Krista vodi poslušnosti. Tako Pavao počinje i završava Poslanicu Rimljanima govoreći o poslušnosti vjerom (Rimljanima 1,5; 16,26). Poslušnost proistječe iz vjere. Istina je, prema Pavlovim spisima, da su oni koji nemaju vjeru u Krista osuđeni. Zato su u nekom smislu i dobra djela onih koji nemaju vjeru koja opravdava grijeh. Ali to nije Pavlova misao u Rimljanima 14.
U ovom značajnom poglavlju, koje trebamo više proučavati nego što to obično činimo, Pavao nudi rješenje za zdravu crkvu. Dio njegovog rješenja za kršćane je uzajamna snošljivost u vezi s manje važnim pitanjima kršćanske vjere. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)