“Ne ubij!” (Izlazak 20,13)
Moram priznati da nikada, nikada nikoga nisam ubio. Velika je vjerojatnost da sve do kraja svoga života nikoga neće ni ubiti. To je vrlo utješna misao. Ta misao čini da se dobro osjećam. To je misao koja mi pomaže da imam dobro mišljenje o sebi. Međutim, i više od toga. Ne samo da nikada nikoga nisam ubio već me nitko nikada nije ni optužio da sam to učinio. Mislim zato da sam prilično dobar momak, osoba koja je bar djelomično sredila svoj život.
Ali, ovi se pozitivni osjećaji gube kada počnem čitati Isusova razmišljanja o zakonu. On mi zabranjuje i da se ljutim! Mislim da je ta zabrana prilično problematična.
Vidite, bar s vremena na vrijeme ja se naljutim. Stoga mi se ne sviđa ta nova teologija. Mnogo su mi ugodnije moje definicije grijeha. One čine da se dobro osjećam.
Međutim, Isus nema namjeru pomoći mi samo da se dobro osjećam. On mi želi omogućiti da vidim narav grijeha i svoju veliku potrebu za Njegovom milošću, za Njegovim oprostom i Njegovom snagom.
Što je Isus želio reći kada je napomenuo da je moj gnjev na nekoga prekršaj šeste zapovijedi?
U grčkom jeziku postoje dvije riječi za gnjev. Prva je tumos i ona označava ljutitost koja plane kao slama i isto tako brzo nestane. To nije vrsta gnjeva o kojoj Isus govori u Evanđelju po Mateju 5,21.
Isus je upotrijebio riječ orge. Orge je dugotrajni gnjev, to je gnjev koji se dugo nosi u srcu. To je gnjev kojemu ne dopuštamo da umre, to je gnjev koji traži odmazdu.
Takav gnjev, kaže Isus, isti je kao i ubojstvo. To je osjećaj, ukorijenjen u srcu, koji na kraju navodi na stvarno ubojstvo. Ali, čak i u slučaju da ne dođe do stvarnog djela ubojstva, čovjek koji gaji taj gnjev u srcu krši šestu zapovijed, nije prav pred Bogom i dolazi na sud.
Gospode, pomozi mi danas da odbacim svaki razorni gnjev. Pomozi mi da volim bližnje onako kao što Ti voliš mene. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)