„Uči me, Jahve, svojemu putu da hodim vjeran tebi, usmjeri srce moje da se boji imena tvojega!“ (Psalam 86,11)
Recite iz cijelog srca: „Hodit ću u istini Tvojoj!“ Svaka odluka izražena u strahu Božjemu daje snagu namjerama i vjeri. Ona nas potiče i čini poniznima, ona nas jača i utvrđuje.
„Hodit ću u istini Tvojoj!“ Istina zaslužuje naše povjerenje, tim više što je svijet ispunjen bajkama. Upravo činjenica da su u opticaju zablude i falsifikati služi kao najveći dokaz da negdje mora postojati i istina, prava istina.
Nije dovoljno da samo slušamo istinu. Bog od nas zahtijeva poslušnost. „Blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je!“ (Luka 11,28) „Kad to znate, blago vama ako to i činite.“ (Ivan 13,17) Mi možemo hoditi uživajući u istini. Ona nam ne smije biti ropski jaram, već utjeha, ugodna vijest o velikoj radosti koja oživljava naše srce, čineći da u svojim srcima pjevamo i pripijevamo Gospodinu. U utjesi Pisma mi imamo nadu. Kršćanska nada nije potištena, bez utjehe. O, ne, ne! Ona nas ne zatvara u tamnicu sumnji i strahovanja. Istina oslobađa one koji je vole i koji su posvećeni njome. Oni hode u slavnoj slobodi Božjih sinova.
Mi koji tvrdimo da vjerujemo u istinu trebamo pokazivati njezine rodove svojim riječima i karakterom. Mi moramo uznapredovati u spoznaji Isusa Krista, u prihvaćanju Njegove ljubavi prema Bogu i našim bližnjima da bi nebesko sunčevo svjetlo zasvijetlilo u našem svakidašnjem životu. Istina mora prodrijeti u najdublje odaje naše duše, očistiti sve što nije u skladu s Kristovim Duhom, a prazninu popuniti osobinama Njegovog karaktera koji je neporočan, svet i neokaljan tako da sve pobude srca budu kao cvijeće, natopljene mirisom, ugodnim mirisom, mirisom života na život. Upravo istina sakrivena u duši čini čovjeka Božjim. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)