“Odbacimo od sebe svako breme i grijeh koji lako zavodi, te ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena!” (Hebrejima 12,1.2)
U Poslanici Hebrejima istaknuta je jedinstvena namjera koja treba obilježavati kršćaninovu utrku za vječni život. … Zavist, zloba, zle misli, klevetanje, lakomost — to su bremena koja kršćanin mora odbaciti da bi mogao uspješno trčati utrku za besmrtnost. Bez obzira na žrtvu, treba odložiti svaku naviku ili postupak koji vodi u grijeh i nanosi sramotu Kristu. … „Ne znate li“, rekao je Pavao, „da u trkalištu svi trkači trče, ali samo jedan dobiva nagradu!“ Koliko god se trkači trudili, samo jedan dobiva nagradu. …
Ali tako nije u kršćanskoj borbi. Nitko tko se drži uvjeta neće biti razočaran na kraju utrke. … Ne dobivaju utrku hitri ni boj hrabri. Najslabiji sveti kao najjači može ponijeti vijenac besmrtne slave. …
Da u kršćanskoj utrci ne bi trčao na nesigurno ili nasumce, Pavao se podvrgnuo ozbiljnoj pripremi. Riječi „krotim svoje tijelo“ (DF) doslovce znači da strogom stegom potiskuje želje, pobude i osjećaje. …
Upravo je ovu iskrenu namjeru da pobijede u utrci za vječni život Pavao želio vidjeti u životu korintskih vjernika. Znao je da je pred njima, žele li dostići Kristov ideal, životna borba u kojoj neće biti odmora. Molio ih je da se trude u okviru Zakona, da iz dana u dan teže za pobožnošću i moralnim savršenstvom. Molio ih je da odlože svako breme i žure naprijed prema cilju — savršenstvu u Kristu.
Imajući na umu koliki je ulog, ništa nije malo što može pomoći ili spriječiti. Svaki postupak znači određenu težinu na vagi koja određuje životnu pobjedu ili poraz. A nagrada koju dobivaju oni koji pobijede, bit će razmjerna snazi i ozbiljnosti kojom su se trudili. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)