Utjeha u budućnosti

“Nećemo, braćo, da ostanete u neznanju o umrlima, da se ne žalostite poput ostalih koji nemaju nade.” (1. Solunjanima 4,13)

Čitao sam oglas u novinama: “Počivalište iznad površine zemlje, mauzolej od vječnog granita, bronce i ojačanog betona daje vam smirenost, pojačanu saznanjem da su dragocjeni ostaci vaših milih i dragih zaštićeni od nepovoljnih utjecaja zemlje.”

Je li doista tako? Daje li nam neki zaštićeni grob utjehu kada se sjetimo pokojnih rođaka i prijatelja? Ne mislim da je tako! Dok sam čitao oglas, sjetio sam se Pavlovih riječi o onima koji nemaju nade, za koje grob predstavlja vječnu kuću. Meni obećanja ovog oglasa nisu donijela nikakvu utjehu ili nadu.

Ali to ne znači da za kršćanina nema nade. Drugo blaženstvo glasi: “Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” Primijetite da je obećanje prvog blaženstva u sadašnjem vremenu, dok je obećanje drugog u budućem. Vjernici već sada imaju kraljevstvo nebesko, ali će tek u budućnosti dobiti utjehu.

Kao što smo zamijetili u jučerašnjem proučavanju, obećanje drugog blaženstva se djelomično ispunilo, jer su onima koji plaču zbog svojih grijeha, grijesi već oprošteni. Međutim, buduće vrijeme u tekstu kao da najavljuje mnogo više od toga. Prava utjeha kršćanina očekuje prilikom drugog Kristovog dolaska – događaja koji Pavao opisuje kao “blaženo ispunjenje nade” (Titu 2,13). Obraćajući se ožalošćenim Solunjanima, Pavao piše: “Jer će sam Gospod sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodom.” (1. Solunjanima 4,16.17)

I tu je nada, tu je punina utjehe za one koji plaču. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)