„Ali ako se nadamo onome čega ne vidimo, postojano ga čekamo.“ (Rimljanima 8,25)
Strpljivo čekanje u nadi potpunog spasenja (Rimljanima 8,17), strpljivo čekanje proslavljanja i kraja patnjama (23. redak), strpljivo čekanje kraja „ropstva raspadljivosti“ (21. redak), strpljivo čekanje porođajnih muka i rođenje novog svijeta (22. redak), strpljivo čekanje dolaska našega Gospoda na nebeskim oblacima. Kršćani znaju da imaju nadu vrijednu čekanja.
Zanimljivo da se riječ za strpljivost koju Pavao rabi u današnjem retku javlja i u poruci trećeg anđela u Otkrivenju 14,12: „Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.“ Odmah nakon ovog retka pisac Otkrivenja, od 14. do 20. retka, oslikava veliku žetvu prilikom drugog dolaska. Bog će na kraju vremena imati narod koji će strpljivo čekati Njegov dolazak. A što će oni činiti dok On ne dođe? Čuvati Božje zapovijedi i vjeru u Isusa. Značajno je to što različiti novozavjetni pisci zaključuju isto usprkos činjenici da ovoj temi pristupaju na različite načine.
Prijevod Rubena Kneževića prevodi riječ „strpljenje“ u Otkrivenju 14,12 i Rimljanima 8,25 s „ustrajnost“. Ovaj prijevod je možda i bolji budući da je kontekst oba retka nevolja. Grčka riječ koju Pavao rabi označava pozitivnu pa čak i agresivnu ustrajnost, a ne samo tiho prihvaćanje. To je riječ koja opisuje stav vojnika koji se usred bitke ne povlači već bori usprkos vanjskim okolnostima.
Oni koji imaju ovu vrstu ustrajnosti znaju što je njihova nada i cilj. Oni ne samo da čekaju (Rimljanima 8,25), već je željno čekaju (23. redak). Što su nevolje i neugodnosti prema takvoj nadi, nadi neusporedivoj s bilo kojom našom žrtvom?
Pavao je bio čovjek uvjerenja. On je znao u što vjeruje. On je cijeli život posvetio ovoj pouzdanoj nadi.
Kako je sa mnom? Imam li i ja isto uvjerenje? Imam li i ja istu nadu?
Gospode, pomozi mi da danas budem kao apostol Pavao koji zna da je „blažena nada“ ono što život čini vrijednim življenja. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)