„Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umre…. Ne budeš li dakle budan, doći ću kao tat, a nećeš znati u koji ću čas doći na te.“ (Otkrivenje 3,2.3)
Kršćaninu je najteže ostati budan upravo onda kad svi oko njega spavaju. Kratko vrijeme nakon dolaska Hitlera na vlast 1933. godine, 7 tisuća od oko 18 tisuća luteranskih pastora u Njemačkoj usprotivilo se “arijevskoj klauzuli” koja je zabranjivala kršćanima hebrejskog porijekla služenje u Crkvi. U znak protesta, ovi su pastori napustili Crkvu i osnovali svoju posebnu vjersku zajednicu pod imenom “Crkva koja priznaje”.
Jedan od tih pastora, Dietrich Bonhoeffer, napustio je prestižno profesorsko mjesto na Univerzitetu u Berlinu i preselio se u London. Međutim, na molbu nove Crkve hrabro se vratio u Njemačku 1935. godine kako bi vodio seminar Crkve za obrazovanje pastora. U to je vrijeme imao tek 29 godina. Godine 1936. vlasti su ga udaljile s Univerziteta, a seminar se sve više povlačio u ilegalu.
Hitler je onda pokušao osvojiti novu Crkvu. Dozvolio joj je da zadrži neke od svojih posebnih vjerovanja, ponudio joj je priznanje pod uvjetom da bezuvjetno podrži sve njegove planove koje je želio sprovesti u zemlji (makar planove koje je u to vrijeme javno objavio).
Bonhoeffer se usprotivio takvom kompromisu, vjerujući da dobro i zlo ne mogu živjeti zajedno,. Njegov je položaj postajao sve nesigurniji i usamljeniji što je Crkva više naginjala da, s obzirom na teške okolnosti, bar u neku ruku surađuje s državom. Međutim, Bonhoeffer je izjavio da se “propuštanje njemačkih kršćana da se odupru dolasku nacista na vlast temelji na njihovom nedostatku moralne svijesti”.
Godine 1939. prihvatio je održati niz predavanja u Sjedinjenim Državama. Dok je boravio u Americi, američki su ga teolozi nagovarali da ostane u toj zemlji i da u sigurnosti nastavi svoju protestnu aktivnost. Međutim, savjest mu nije dozvolila izabrati život relativne udobnosti. Kada je postalo jasno da će izbiti rat, krenuo je jednim od posljednjih brodova u Njemačku. Njegov otpor nacističkom režimu postao je tako očigledan da su vlasti odlučile uhvatiti ga. Devetog travnja 1945. nekoliko tjedana prije kraja rata, bio je zbog svog otpora pogubljen u koncentracijskom logoru Flossenburg.
Bilo da pokušavamo obratiti izgubljene ili se boriti za socijalnu pravdu, lako nam je umoriti se i krenuti za većinom, kao što je to učinila crkva u Sardu. To je posebno istina kada i sama Crkva postane dio mnoštva. Jedini ljudi koji u takvim trenucima mogu ustati u obranu istine su oni čiji se kompas ne oslanja samo na razum i savjest, već i na jasna učenja Bože riječi.
Gospode, usmjeri moju savjest prema Tvojoj riječi. Pomozi mi da nikada ne sklapam kompromise sa zlom, ali i da imam milosti prema onima čija savjest još nije potpuno jasno opredijeljena. Neka Tvoje misli postanu moje misli, a Tvoji putovi moji putovi. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)