“Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.” (Matej 16,24.25)
Uspostava mira, kao što smo primijetili prije nekoliko dana, nije uobičajena ljudska aktivnost. Takozvana normalna osoba u ovom svijetu prvenstveno je zainteresirana da sačuva svoje privilegije i nahrani svoj ponos.
Kako se ljudi ponašaju prema meni? Dobivam li ono što mi pripada? Poštuju li me ljudi dovoljno? To su najvažnija pitanja kojima se ljudi bave. To su i pitanja koja uništavaju mir i izazivaju sukobe.
Odgovarajući na takva razmišljanja, Isus je uputio na križ. Većina od nas nikada neće morati fizički podnijeti križ, ali svaki kršćanin mora razapeti svoju tjelesnu narav koja više od svega želi uzdignuti sebe i svoje interese.
Da bismo shvatili što je Isus htio reći današnjim tekstom, moramo se sjetiti da je grijeh, u svom najosnovnijem smislu, stavljanje sebe i svoje volje umjesto Boga i Njegove volje u središte našeg života. Grijeh je pobuna protiv Boga u smislu da ja sebe stavljam u središte zbivanja i želim upravljati događajima.
I upravo to sebično životno opredjeljenje, tako drago ljudskim bićima, mora umrijeti. Dietrich Bonhoeffer je izrazio bit kršćanstva kada je rekao da Krist “kad poziva čovjeka, traži da čovjek dođe k Njemu i umre.”
Kad se suočim s Kristovim zahtjevima, moram ili razapeti Krista ili sebe. Nema srednjeg rješenja. Na sreću, nakon križa u kršćaninovom životu dolazi do novorođenja u Kristu Isusu. Moja mirotvoračka uloga mora započeti raspećem i novorođenjem. Bez tog iskustva ostat ću uglavnom neljubazan, sebičan i mrzovoljan vjernik – propast za crkvu. Ali, s tim iskustvom postat ću sluga živoga Boga, kršćanin koji voli svoje bližnje. S tim iskustvom ja sam na putu da postanem mirotvorac.
Oče nebeski, pomozi nam danas da nađemo križ koji je početak pravog kršćanskog mirotvorstva. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)