„I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ (Otkrivenje 21,4)
Hoće li nam Bog otrti suze tako što će nas navesti da zaboravimo sve teškoće i sve patnje u životu? Ili ćemo se sjećati svi rana, ali da su one više neće boljeti? Koliko je ono što je nekada bilo zaista prošlo? Smatram da ćemo se i dalje sjećati, ali će bol proći. Uspomene na naš nekadašnji život vrijedne su pamćenja – one su dio onoga što smo i što smo postali. Kada uspomene budu izgubile snagu ranjavati nas, one i dalje zadržavaju snagu, koja sada razvija dubinu našeg karaktera.
Oni koje je život bolno ranio, teško će moći zamisliti kako će vrijeme učiniti da ih bolne uspomene više ne nagone na plač. Međutim, uz Božju pomoć i to se može dogoditi. Ponekad taj proces i ne traje dugo.
Moja najmlađa kćer i ja izvukli smo se iz naših postelja u pola dva ujutro. Nedavno krštena u mrtvom moru, odlučila se po noći popeti na brdo Sinaj. Zajedno sa mnogim drugima, pošli smo već u dva sata, praćenje ponudama goniča deva i njihovim primjedbama kako na vrh nikako nećemo stići bez njihove pomoći. “Deve, dobre deve”, svakih nekoliko minuta smo čuli novu ponudu.
Taman bila duboka, razgonjena samo svjetlošću buktinja. Dok smo spuštali svoje noge u sportskim patikama u crvenu zemlju planine, poneko svjetlo kamere bljesnulo bi iza nas. Dvije tisuće dvjesto pedeset i pet metara visoka planina postojala je sve strmija kada smo se približili velikom zidu koji je pokazivao da smo se našli na posljednjoj trećini uspona. Goniči deva i dalje su išli za nama, sigurni kako će netko među nama pasti od umora. I zaista je bilo tako. Moja kćer je odlučno grabila naprijed.
Najteži dio uspona bile su poznate stepenice – 750 stepenica uklesanih u skoro vertikalnu stijenu. Kratka zaustavljanja za odmor postojala su sve češća, dok su naša umorna tijela vapila za predahom. Na kraju smo, ipak, uspjeli! Bez deva! Bez magaraca! Samo s umornim mišićima!
Sredinom jutra smo se vratili u hotel. Moja kći se bacila licem na postelju i ostala nepomična za trenutak. Kada je podigla glavu rekla je: “Podsjeti me da nikada, nikada, nikada više ne poduzmem nešto slično ovome!” Glava joj je ponovno pala na postelju i nekoliko sati nisam više imao nikakve vijesti od nje.
Nakon nekoliko dana u Njemačkoj, djevojka blistavih očiju me pogledala s očekivanjem i rekla: “Tata, kada ćemo ponovno na brdo Sinaj?” Iznenadila me je, ali nije trebalo. Uspomena je još bila svježa, ali je bol nestala. Nećete moći reći da je ono što je bilo nestalo bez traga, jer je ostavilo uspomene za sobom.
Gospode, daj nam strpljivosti za probijanje kroz današnji dan, znajući kako smo za korak bliže novoj Zemlji koju si predvidio za nas! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)