“Dok se onomu koji ne radi, a vjeruje u onoga koji opravdava bezbožnika, njegova vjera uračunava u pravednost.” (Rimljanima 4,5)
Jedna od ključnih riječi u Rimljanima 4 je “uračunata”. Pavao rabi ovu riječ deset puta u četvrtom poglavlju, a pet puta u šest redaka, Rimljanima 4,3-8. Kada se koristi u financijskom ili trgovačkom kontekstu, ona opisuje prijenos novca na nečiji račun. Pavao rabi ovo značenje riječi kada piše Filemonu o Onezimu: “A ako te je u čemu oštetio ili ti što duguje, to unesi u moj račun.” (Filemonu 18. redak)
Pavao jasnije nije mogao reći: Bog ne opravdava bezbožnike na temelju njihovih djela, već na temelju njihove vjere i povjerenja u Njega. Njihova se vjera pripisuje ili uračunava kao pravednost. Iz ovog poglavlja dolazi izraz “uračunata pravednost”. U trenutku kada neka osoba vjerom prihvaća Božju milost, Gospod na njen račun u nebeskim knjigama pripisuje Kristovu pravednost. Što se događa kad dođemo Kristu? Gospod uračunava vjerniku Kristovu pravednost i pred svemirom ga proglašava pravednim.
Rimljanima 4,1-8 jedno je od najjasnijih Pavlovih izlaganja o prijenosu Kristove pravednosti na grešnika koji dolazi Kristu. On je ne zarađuje djelima, već prima vjerom u Isusa. U trenutku kada osoba vjerom prihvaća Krista, Bog joj uračunava pravdu.
Opravdanje po vjeri jedno je od velikih čuda u Božjem svemiru. Ono se nalazi u središtu Pavlovog Evanđelja. Bilo koji pokušaj njegovog razvodnjavanja izopačio bi apostolov nauk. Pavao je nepopustljiv u ovoj misli. On ne dopušta kompromis kao što je zarađivanje Neba vjerom i djelima. Ne, sve dolazi milošću, to je dar, a ne sniženje. Nitko od nas ne može učiniti ništa da bi ga zaradio. Upravo ovo naučavanje razlikuje kršćanstvo od svih drugih svjetskih religija i od svih ljudskih shema moralnosti. Spasenje je u cijelosti Božji dar. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)