„Jer sam vam najprije predao što sam i primio, da je Krist umro za grijehe naše po Pismim.“ (1. Korinćanima 15,3)
Dobra je vijest danas da je Krist umro za grijehe naše, po Pismu. Kad se počnemo nositi s pitanjem pomirenja, ulazimo u nešto što je iznad naših glava. U suštini razmišljamo o predmetu koji je mnogo veći od nas samih. To je predmet koga ćemo pokušavati shvatiti i razumjeti kroz mnoga stoljeća vječnosti.
Križ je bio stvaran, bio je užasan, bolan, promatran iz ljudske perspektive. Pa ipak na križu Isus skoro da nije osjećao bol u usporedbi s mnogo krupnijim opterećenjem. „A on je nosio patnje naše, žalosti je naše uzeo na se, mi smo ga držali udarenim, pogođenim od Boga i mučenim. Ali je on bio ranjen za naše grijehe, izbijen za naša zlodjela. Za spasenje naše ležala je kazna na njemu, modricama njegovim mi smo se iscijeljeni.“ (Izaija 53,4.5)
Misao da je Krist koji je umro za naše grijehe bio naša zamjena, misao je koja se može naći u cijelom Svetom pismu, bez obzira na činjenicu što postoje oni koji joj umanjuju vrijednost. Isus je umro za naše prestupe, bio je ranjen za naše grijehe; kao zamjena i jamac za grešnog čovjeka Krist je patio pod udarom božanske pravde.
U pokušaju da prikažu Boga ljubavi, koji se ne gnjevi i koga ne treba zadovoljiti krvlju, neki kažu da križ nije bio neophodan, već slučajan i da je Isus došao samo nam pokazati koliko nas Bog ljubi, da je dobar i pun ljubavi i da nije toliko zabrinut zbog pravde. Moramo se podsjetiti da je Bog Bog pravde, i pošto je Krist Bog, i On je Bog pravde. Bilo koja vladavina može postojati samo dok se oslanja na svoje zakone. Vlada nije jača od svojih zakona, a ni zakon nije jači od primjene svojih kazni.
Bog je prvobitni izvor svake pravde. Zbog toga što Zakon nije mogao biti uklonjen, i morala se primijeniti kazna, Isus je došao umrijeti za nas. On nam je prikazao drugu stranu Božjeg karaktera – Njegovu milost i ljubav koje su morale platiti cijenu za nas, da bismo živjeli. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)