„Ko palma cvate pravednik i raste ko cedar libanonski.“ (Psalam 92,12)
Kršćanin je uspoređen s libanonskim cedrom. Čitala sam da ovo drvo čini mnogo više nego da samo šalje nekoliko kratkih korijena u podatnu zemlju. Ono upućuje snažno korijenje duboko u tlo prodirući sve dublje i dublje u potrazi za još čvršćim osloncem. I u vrijeme grubih udara oluje ono ostaje čvrsto zahvaljujući mreži žila ispod zemlje.
Isto tako i kršćanin pušta duboko korijenje ukorjenjujući se u Kristu. On njeguje vjeru u svojeg Otkupitelja. On zna kome vjeruje. On je istinski uvjeren da je Isus Božji Sin i Spasitelj grešnika. Korijeni vjere prodiru u dubinu. Istinski kršćani, slično libanonskim cedrovima, ne urastaju u mekanu površinu zemlje, već su ukorijenjeni u Gospodinu, usađeni u pukotine planinskih litica.
Ukoliko kršćanin želi u tome uspjeti, i napredovati uopće, on sve to mora postići usred ljudi koji su stranci Bogu, usred ruganja, izložen ismijavanju. On mora stajati uspravno kao palmino stablo u pustinji. Nebo može izgledati kao mjed, pustinjski pijesak može udarati u korijenje palminog drveta, može se nagomilavati oko njegovog stabla. Ipak, drvo je i dalje zeleno, svježe i puno života usred vrelog pustinjskog pijeska.
Uklonite pijesak sve dok ne doprete do palminog korijenja i otkrit ćete tajnu njezinog života: ono prodire duboko ispod površine, sve do skrivene vode duboko u zemlji. I kao što je palmino stablo, crpeći hranu iz zdenaca žive vode, zeleno i napredno usred pustinje, tako i kršćanin može crpsti bogate zalihe milosti iz zdenaca Božje ljubavi i voditi umorne duše koje su pune nemira i samo što ne propadnu u pustinji grijeha, na one vode s kojih mogu piti i živjeti. Kršćanin uvijek ukazuje svojim bližnjima na Isusa, koji poziva: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me!“ (Ivan 7,37) Ovaj zdenac nas nikada neće iznevjeriti jer iz njega možemo crpsti i ponovno crpsti. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)