“Salomon, sin Davidov, bio se učvrstio na prijestolju. Jahve, Bog njegov, bijaše s njim i uzvisi ga veoma.” (2. Ljetopisa 1,1)
Prava slava Salomonove rane vladavine nije ležala u njegovoj nadmoćnoj mudrosti, čudesnom bogatstvu ni dalekosežnoj sili i slavi koju je uživao, već u poštovanju koje je zadobivalo ime Boga Izraelova mudrom uporabom nebeskih darova.
Plemenit u mladosti, plemenit u zreloj dobi, miljenik svog Boga, Salomon je otpočeo vladavinu koja je pružala sjajne izglede za uspjeh i čast. Narodi su se divili znanju i pronicavosti čovjeka kome je Bog dao mudrost. Ali ponos zbog uspjeha odvojio ga je od Boga. Salomon je odbacio radost koju pruža zajednica s Bogom da bi našao užitak u zadovoljavanju taštine.
Sotona dobro poznaje rezultate poslušnosti. U prvim godinama Salomonove vladavine — slavnim godinama mudrosti, velikodušnosti i poštenog života — Sotona je svojim utjecajem podmuklo potkopavao njegovu vjernost načelima i nastojao ga odvojiti od Boga.
Je li Bog pogriješio kada je postavio Salomona na tako odgovoran položaj? Ne, Bog ga je pripremio da ponese tu odgovornost i obećao mu milost i snagu pod uvjetom da ostane poslušan. … Gospodin postavlja ljude na odgovorne položaje ne da bi provodili svoju volju, već Njegovu. Dok oni njeguju Njegova načela čiste vladavine, On će ih blagoslivljati i snažiti priznajući ih za svoje oruđe. Bog nikad ne napušta onoga tko je odan načelima.
Gospodin je rekao Salomonu da će ga blagosloviti i dati mu mudrost ako bude išao Njegovim putem. Međutim, Salomon nije održao obećanje koje je dao Bogu. Slijedio je glas svojega srca, i Gospodin ga je prepustio njegovim težnjama. Danas svatko od nas ima određenu ulogu — da izvrši dužnosti ili ponese odgovornosti. Nitko ne može ispuniti svoju ulogu na pravi način ako ne primi mudrost odozgo. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)