„Odgovori im: Života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!“ (Ezekiel 33,11)
Možda se čini čudnim da propovijed koja je započela s toliko blagoslova i nade sada završava s nekoliko uzastopnih prizora suda. Pretpostavio bih da sud nije spadao među omiljene Isusove teme, ali On i nije došao na svijet da govori samo o onome što mu se najviše sviđalo, zar ne? Suprotno tome, On nam je došao objaviti poruku, koja je nama, grješnim bićima, bila najpotrebnija.
Premda su nam potrebne velike količine nade, nama je nužno i buđenje; potrebne su nam poruke protkane munjama i gromovima da bi nas vratile u stvarnost, nama je nužna vijest o sudu. Stoga nas ne treba čuditi da je relativno veliki dio Novog zavjeta posvećen opomenama. Druga je polovina trećeg poglavlja Propovijedi na Gori pravi niz opomena i prizora suda.
Ove bi nas poruke i opomene trebale probuditi i vratiti natrag Blaženstvima, siromaštvu duha, poniznosti, gladovanju za božanskom pravednošću.
Isusu su bile poznate naše slabosti. On zna da mi volimo slušati lijepe propovijedi. Ali, On zna da ih ne sprovodimo u život tako često. I stoga nam u završnim tekstovima Propovijedi na Gori govori otvoreno i jasno da moramo hoditi Njegovim putovima ako želimo život; da imati život znači provoditi načela o kojima je On govorio u Propovijedi na Gori.
On nam govori da ova zadaća biranja kraljevstva, biranja oca, biranja načela, odluka da živimo po načelima, jest najvažniji posao našeg života. O tome će ovisiti gdje ćemo provesti vječnost. Isus nam želi da nađemo život, a ne smrt. On nam to želi od cijelog srca. Jesi li čuo Njegov poziv? (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)