„Temelji su gradskih zidina urešeni svakovrsnim dragim kamenjem: prvi je temelj od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od krizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od krizopraza, jedanaesti od hijacinta, dvanaesti od ametista.“ (Otkrivenje 21,19-20)
Za mene je bio značajan jedan trenutak 1984. godine, koji ispunjava debata oko predsjedničkog položaja. Trka za nominaciju u Demokratskoj stranci se vodila uglavnom između Walter Mondalea i Gary Harta. Gary je kasnije postao poznat po svojim aferama. Međutim, u vrijeme debate bio je jedan od vodećih kandidata za nominaciju. Nitko nije mogao očekivati da će se cijela debata pretvoriti u jednu jedinu rečenicu.
Dirigent je tijekom debate, govorio o svojoj viziji za unapređenje zemlje. Walter Mondale je odgovorio tako njegov protivnik ima mnogo za reći, ali je odlučujuća točka odgovor na pitanje: “Gdje je govedina?” Da li je ovo pitanje bio pokušaj pridobivanja glasova poljoprivrednika? Ne, njegov komentar se uopće nije odnosio na hranu, iako se pozivao na televizijsku reklamu o hamburgeru.
U reklamnom spotu “mala stara gospođa” je sjedila za stolom u protivničkom lancu trgovina hamburgerima. Netko je stavio hamburger pred nju. Komad je bio ogroman po svojim proporcijama, ali u njemu nije bilo skoro ni malo mesa. Zaprepaštena, dama je rekla drhtavim glasom starice: “A gdje je govedina?” Kampanja je imala ogroman uspjeh. Po cijeloj su zemlji ljudi počeli ponavljati tu rečenicu. Mala stara gospođa je preko noći postala zvijezda u 85. godini života.
Poruka reklame je bila da priča ne vrijede mnogo, kada se radi o hamburgerima. Računa se samo ono što se čovjek stvarno dobiva. Pozivajući se na frazu iz reklamnog oglasa, Mondale je ustvari pokrenuo sumnju u vjerodostojnost protivnikovih izjava. Jednostavno frazom je uspio svoga protivnika izložiti općem podsmijehu, čak i prije nego što su njegove bračne nevjere postale poznate javnosti i zauvijek uništile njegovu političku karijeru. Takva sila krije se u aluzijama na nečiju prošlost.
Naš tekst uglavnom imenuje razne dragulje i poludragulje koje prepoznaje u temeljima Novog Jeruzalema. Ali, oni ukazuju na nešto mnogo dublje. Kamenje u temeljima grada je isto kao i kamenje u naprsniku izraelskog prvosvećenika. Ovdje, što se često u ovoj knjizi sreće, viđenje povezuje cjelokupno božansko otkrivenje. U Ivanovoj apokalipsi sreću se i završavaju sve knjige iz Biblije. Ona je slična finalu neke biblijske simfonije.
Gospode, svakoga dana želim se sve više udubljivati u Tvoju riječ. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)