“On nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom.” (Titu 3,5)
Nikodem je zauzimao visok i povjerljiv položaj u hebrejskom narodu. Bio je visokoobrazovan, izrazito nadaren i uvaženi član Velikog vijeća. Kao i drugi, i on je bio pokrenut Isusovim učenjem. …
Žarko je želio razgovarati s Isusom, ali Ga zbog straha nije htio javno potražiti. … Pričekao je dok grad utone u san, pa Ga je onda potražio. …
„Rabi,“ rekao je, „znamo da si od Boga došao kao učitelj.“… Ovim riječima želio je smišljeno izraziti i izazvati povjerenje, ali su one, zapravo, pokazivale nevjerovanje. On nije priznavao Isusa za Mesiju, već samo za Učitelja poslanog od Boga. …
Isus je upravio pogled na govornika kao da proniče u dubinu njegove duše. U svojoj beskonačnoj mudrosti On je gledao čovjeka koji traži istinu … neposredno, ali svečano i ljubazno, istaknuo je najvažnije: „Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.“ (Ivan 3,3) …
Nikodem je slušao propovijedi Ivana Krstitelja o pokajanju i krštenju. … Ipak, vijest Ivana Krstitelja koja je pokretala ljude da ispituju svoje srce nije ga uspjela osvjedočiti o vlastitom grijehu. On je bio strogi farizej i ponosio se svojim dobrim djelima. Bio je nadaleko poštovan zbog svoje darežljivosti i velikodušnosti i podupiranja službe u Hramu, osjećajući sigurnost u vjerovanju da je zadobio Božju naklonost. Uznemirila ga je misao o kraljevstvu koje je tako čisto da ga on u svojem sadašnjem stanju ne može naslijediti. …
S obzirom na svoje izraelsko podrijetlo smatrao je da mu je zajamčeno jedno mjesto u Božjem kraljevstvu. Smatrao je da mu nije potrebna nikakva promjena i stoga su ga iznenadile Spasiteljeve riječi. Bio je pogođen njihovom neposrednom primjenom na njega. Farizejska ponositost borila se protiv iskrene želje čovjeka koji je tražio istinu. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)