„Govoriš: Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba! A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.“ (Otkrivenje 3,17)
Da li ste se već sretali s ljudima koji se u svom životu bolje staraju o psima nego o svojoj djeci? Psima nikada nisu upućivali oštru riječ, nikada ih nisu puštali gladovati, ukazivali su im svu pažnju u svako doba dana i noći. Nijedna žrtva nije izgledala prevelika. Neki moj prijatelj ovako se izrazio o jednom takvom pojedincu: “Ne vjerujem u reinkarnaciju, ali kada bih vjerovao, želio bih se pojaviti kao jedan od Patovih pasa!” Psi prema kojima se tako postupa obično sebe smatraju posebnim psima i trče okolo pretpostavljajući da zaslužuju takvo staranje.
Na sasvim suprotnom kraju od ovakvih pasa nalaze se mnoge životinje koje sam vidio na svojim putovanjima po svijetu. Na mjestima na kojima su ljudi siromašni i ugnjetavani, prema psima se često postupa kao prema posljednjim od posljednjih. Žalosni, neuhranjeni, uplašeni, takvi psi nikada ne mašu repom, a izgleda da ih svatko udara nogom kako bi doprinio njihovoj bijedi. Takve životinje su prljave i mršave, a uvijek se skrivaju kada ugledaju ljude.
Laudicejci su slični dobro uhranjenim domaćim ljubimcima. Pretpostavljaju da je njihovo blagostanje pravo koje nitko ne može ugroziti. Posljedica takvog stava ogleda se u činjenici da uopće ne shvaćaju kako nas je grijeh bacio u duboku bijedu i da su vanjski znaci bogatstva i kulture samo maska. Međutim, zlostavljani i mučeni u ovom svijetu duboko su svjesni svog stanja, položaja koji je ostao skriven očima Laodicejaca. Oni su jedva sposobni podići svoje oči i suočiti se s pogledom drugih.
Sredovječni je čovjek radio je u nekom uredu. Zlostavljanje u djetinjstvu je učinilo da postane oprezan prema osobama drugoga spola. Iako se želio oženiti i osnovati obitelj, plašio se bliskosti i emocionalno se povlačio u sebe kad god je neka žena pokušavala razgovarati s njim. Ljudi su smatrali da je čudan i zato su oklijevali ukloniti zid otuđenosti koji ga je razdvajao od drugih osoba. Konačno, jedan je pastor uspio prodrijeti kroz fasadu odbojnosti i uložio mnogo sati kako bi razvio prijateljstvo koje bi omogućilo izbijanje tajni na površinu i iscjeljivanje rana.
Kad bismo gledali ljude onako kao što ih je Isus gledao, bili bismo zaprepašteni osiromašenim životom na koji su mnogi od njih osuđeni. Rijetko hranjeni Božjom riječju ili nježnim prijateljstvom svojih bližnjih, osuđeni su na neprivlačan duhovni život, dok u tihim noćnim trenucima sebe sagledavaju kao stvarno nesretne i nevoljne i siromašne i slijepe i gole. Kad bismo bili preobraženi Božjom milošću, osjetili bismo se pozvani poći i u Božje ime biti nježni liječnici tim jadnim osobama. Možda bi tada doživotni Laodicejci postali svjesni svojih potreba i svoga stanja!
Gospode, otvori mi oči kako bi gledao one koji su slabi, bez obzira da li su svjesni ili ne svoje slabosti. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)