“U ovome se sastoji sud: Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla. Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela. Onaj koji radi što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu.” (Ivan 3,19-21)
Svjetlost vrlo uspješno dijeli ljude. Ona dijeli i svjetlo od tame. Kad se suočimo sa svjetlošću, imamo dvije mogućnosti – da je pozdravimo i prihvatimo ili da zatvorimo oči i okrenemo se na drugu stranu. Mi je moramo ili prihvatiti i iskoristiti ili odbaciti. Kad se suočimo sa svjetlošću, nema neutralnosti. Isto to važi i za kršćanstvo. Naš nam današnji tekst kaže da neki dolaze k Isusovom svjetlu dok se drugi trude da ga izbjegnu.
Ova se dva odgovora mogu dovesti u vezu s dvostrukošću naše ljudske naravi. Grješna ljudska narav više voli tamu nego svjetlost. Ona ne želi da se njena djela ili njene pobude izlažu svjetlosti. Čak i neki koji redovno dolaze u crkvu ne vole svjetlost.
Zašto? Zašto bi netko više volio tamu nego svjetlost? Biblija nam daje odgovor kada kaže da su njihova djela zla.
Ali, kako oni znaju da su njihova djela zla? Svaki čovjek ima savjest koja mu govori je li postupio dobro ili je pogriješio. Problem je, ipak, u tome što mi često znamo da smo učinili zlo. Zašto? Zato što volimo činiti zlo.
Nevolja s ljudima nije povezana toliko s njihovim umom koliko s njihovom naravi. Stoga nam Biblija toliko puta napominje da nam je potrebna nova narav, da se moramo obratiti, da moramo staviti Boga u samo središte našeg života umjesto svojih želja i zadovoljstava.
Ukratko, moramo doći na svjetlost i preobraziti se uz pomoć svjetlosti. To je ono što kršćanstvo želi postići. Oni koji nisu nanovo rođeni mrze svjetlost, dok oni koji su stvarno pravi pred Bogom ne samo da je vole već je žele podijeliti i s drugima. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)