“Tko god zazove ime Gospodnje, spasit će se.” (Rimljanima 10,13)
Vjerujete li da će se “tko god zazove ime Gospodnje” spasiti?
Što je s onim zavedenim pojedincima o kojima Isus govori u propovijedi na Gori? Oni su sigurno zazivali ime Gospodnje a ipak neće biti spašeni. Poslušajte što sam Isus kaže o tome: “Neće svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko.” (Matej 21,7)
Postoji li proturječje između onoga što nam Pavao i Isus govore? Ne, ako istražimo kontekst ova dva teksta. Isus jasno kaže da će samo oni koji vrše Božju volju biti u kraljevstvu nebeskom bez obzira na to koliko su čuda učinili. Drugim riječima, oni moraju imati vjeru da je On Gospodin i vanjsku poslušnost Njegovoj volji.
Kontekst u Poslanici Rimljanima već je objasnio ovu istu misao. Prije nekoliko dana primijetili smo da unutarnje vjerovanje i vanjsko priznanje (Rimljanima 10,9) idu zajedno te da jedno bez drugog ne može trajati duže vrijeme.
“Tko god zazove ime Gospodnje” i “spasi se” u Rimljanima 10,13 jesu oni koji se slažu s Pavlovim naučavanjem u Rimljanima 10. Naime, to su oni koji su prihvatili Pavlov nauk u cijeloj Poslanici. Oni prepoznaju da su pod osudom Zakona, da ne mogu učiniti ništa da se spase, da je Kristova smrt platila cijenu njihovog otkupljenja, da Kristovo uskrsnuće jamči njihovo uskrsnuće, da njihovo krštenje simbolizira kraj starog načina života i početak hoda s Isusom prema Božjoj volji te da imaju goruću želju priznati Krista kao Gospodina i Spasitelja. “Tko god” u kontekstu retka u Rimljanima 10,13 jesu oni koji imaju i unutarnju i vanjsku vjeru u Krista.
Svi će takvi “biti spašeni” bez izuzetka jer su zazvali ime Gospodnje cijelim srcem, umom i dušom. Izraz “zazove ime Gospodnje” vrlo je važan. On je tako važan za ono što kršćani jesu da ga Pavao rabi u 1. Korinćanima 1,2 za opis kršćana. Kršćani su “pozvani da budu sveti, sa svima koji zazivlju ime Gospodina našega Isusa Krista”. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)