“Prema tome, vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom.” (Rimljanima 10,17)
Jesu li Pavlovi bližnji, Židovi, imali stvarnu priliku čuti vijest Evanđelja? Možda je razlog zbog kojeg je mnogi nisu prihvatili (vidi Rimljanima 10,16) taj što je uopće nisu ni čuli. A ne čuti nešto predstavlja stvarni problem jer “vjera dolazi od propovijedanja” koje pak dolazi “riječju Kristovom” (17. redak). Možda je problem Židova u tome što jednostavno nisu poznavali spasenje u Kristu.
Pavao se suočava s ovim problemom u Rimljanima 10,18 kada pita: “Zar nisu čuli?” Njegov odgovor je jasan: “Dapače” (DF). On onda kao dokaz citira Psalam 19,4: “Po svoj se zemlji raširio njihov glas, i njihove riječi do kraja svijeta.”
Na prvi pogled apostolov izbor ovog retka iznenađuje budući da Psalam 19 izražava sveopće svjedočanstvo nebesa o Stvoritelju, a ne širenje Evanđelja po cijelom svijetu. Pavao je bio dobro svjestan ove činjenice. On je izabrao ovaj psalam jer govori o sveopćem svjedočenju o Bogu. On je prenio dojmljive riječi o globalnom svjedočenju sa stvaranja na Crkvu smatrajući ono prvo simbolom ovog potonjeg.
Očita je činjenica da se vijest Evanđelja proširila do udaljenih krajeva židovskog svijeta. Židovski hodočasnici iz cijelog svijeta ispunili su Jeruzalem tijekom raspeća i Pedesetnice. Sigurno je dobar dio njih čuo veliku vijest (ili govorkanja) i ponio je svojim kućama. Priča o Evanđelju stigla je sve “do kraja zemlje”.
Naravno, nisu svi Židovi čuli Radosnu vijest, ali dovoljno ih je čulo da bi ih Pavao mogao pozvati, a oni se odazvati. Sjeme Evanđelja je bilo posijano, ali većina zrna nije isklijala niti se umnožila.
Zato je odgovor kao i misija važan. Ako vjera dolazi od propovijedanja Evanđelja, onda svaki kršćanin ima odgovornost osobnog svjedočenja i podupiranja misije u “kamenitim” krajevima svijeta (kao što su veliki gradovi) tako da ljudi i danas mogu odgovoriti na Božju milost. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)