„Može li izvor iz istoga otvora točiti slatko i gorko? Može li, braćo moja, smokva masline rađati ili trs smokve? Tako ne može slani izvor učiniti slatke vode.“ (Jakov 3,11.12)
Postoje samo dvije mogućnosti kad razmatramo značenje pojma „ostati u Kristu“. Ili ćemo ostati u Kristu ili nećemo ostati u Kristu. Možemo biti ovisni o Kristu ili ovisni o sebi. Ne postoji druga mogućnost. Ne možemo djelomično ovisiti o Kristu, a djelomično o sebi. Izbor je sve ili ništa. Ako se odmah u početku, čim pristupimo Kristu, čvrsto oslonimo na Božju silu i ostanemo ovisni o Njemu, nećemo biti neposlušni i nećemo griješiti.
„Svaki, koji u njemu ostaje, ne griješi.“ (1. Ivanova 3,6). Većina od nas ipak mora priznati kako nije imala stalnu i neprekidnu pobjedu od dana kad smo došli Kristu do ovog trenutka. Umjesto toga priznajemo da smo padali i griješili i uvijek morali ponovno dolaziti Bogu moleći Ga da nam oprosti. U kršćanskom životu iskusili smo razliku između potpune ovisnosti o Kristu i ovisnosti o našim vlastitim snagama. Sve prave pobjede stekli smo Kristovom silom.
Ako je u bilo kom trenutku grijeh zadobio vlast nad nama, to se dogodilo zbog toga što tada nismo bili sjedinjeni sa Kristom. Kada se s Njime sjedinimo vjerom, grijeh će nam biti isto tako mrzak kao što je bio Isusu. Nećemo osjećati njegovu privlačnu moć. Gledat ćemo na grijeh sa odvratnošću. Obnovljeno srce će mrziti grijeh.
Kad shvaćamo da nam je grijeh privlačan, možemo znati da smo nekako okrenuti od stalne ovisnosti o Bogu i oslanjamo se na svoje snage. Tek kada se to dogodi, iskušenje ima snagu nad nama. A pobjeda dolazi spontano kad se oslonimo na Isusa. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)