„Isus mu odgovori: ‘Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me! Kad mladić ču te riječi, udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje.“ (Matej 19,21.22)
Isus nije okolišao. Prodaj sve i podaj siromasima! To je vrlo dramatična izjava, zapovjednička izjava. Međutim, ista takva je i druga, koja kaže: „Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan. Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije me dostojan. Tko sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga.“ (Matej 10,37-39) Nema ništa nejasno ili sakriveno u svemu tome, zar ne? Isus je postavio apsolutni zahtjev.
Ali, ako malo razmislimo, takvi zahtjevi nisu ništa novo kada se radi o Isusu. Deset zapovijedi glase: „Nemoj imati drugih bogova uz mene!“ (Izlazak 20,3) Bog je i od ljudi u Starom zavjetu zahtijevao sve. On je bio Bog revnitelj koji nije trpio suparništvo. Ova misao o obožavanju jedinoga Boga i nikoga drugoga jednostavno je prenesena u Novi zavjet, koji traži da volimo Boga svim srcem svojim, svom snagom svojom i svim umom svojim.
Kršćanstvo nije neka polovična religija. To je religija apsolutne posvećenosti. To je karakteristika po kojoj se kršćanstvo razlikuje od većine ostalih religija u svijetu.
Sjećam se kako sam bio zbunjen kada sam se prvi put suočio s hinduizmom, religijom koja obožava stotine tisuća bogova. Hinduist nema nikakvog problema da prihvati Krista kao jedno od milijuna božanstava. Međutim, sasvim je nešto drugo za njega da prihvati Krista kao jedinog Boga i Spasitelja! To je strog zahtjev – za mnoge prestrog.
Međutim, to je upravo ono što Krist zahtijeva. Čovjek ili pripada Kristu ili mu ne pripada. To je ozbiljna odluka. To je odluka koja ne poznaje kompromis. Kršćanstvo je radikalna religija. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)