„Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani.“ (Rimljanima 8,28)
Srce koje se pokorilo Božjoj mudroj disciplini imat će povjerenja u svako djelo Njegove providnosti. Kada bi Bog pustio svakoga da čini ono što mu je volja, razvijali bi se samoljublje i oholost, dok se vrlina poniznosti ne bi njegovala u srcu. Istinsku kulturu mogu dostići samo oni koji su istinski ponizni.
Ono što bismo toliko željeli činiti može postati stvarnost pošto nas Bog provjeri u školi iskustva, a među naše najveće blagoslove može se ubrojiti upravo ono što nismo mogli učiniti jer bi nam to prepriječilo put da činimo ono što će nas najbolje pripremiti za najuzvišenije djelo. Obične dužnosti stvarnog života bitne su zato što nas sprečavaju u besplodnom nastojanju da činimo ono za što nismo sposobni. Naši vlastiti planovi često se ne ostvaruju da bi Božji planovi mogli postići potpuni uspjeh. O, tek će nam u budućem životu biti objašnjene zamršenosti i tajne života, koje su toliko puta ometale i razočaravale naše najtoplije nade. Tada ćemo vidjeti da su molitve i nade za ono što nam je izgledalo uskraćeno bile naši najveći blagoslovi. Ne smijemo očekivati samo svjetlo Sunca u ovom životu.
Oblaci i oluje gomilat će se oko nas, i mi moramo upraviti svoje oči prema mjestu na kojemu smo posljednji put ugledali svjetlo. Njegove su zrake možda prikrivene, ali su još žive; još blistaju iza oblaka. Naš je posao da čekamo, bdijemo, molimo se i vjerujemo. Mi ćemo svjetlo Sunca daleko više cijeniti kada nestane oblaka. Vidjet ćemo Božje spasenje ako se pouzdamo u Boga u tami isto onoliko koliko i na svjetlu dana.
Sve nevolje, sva stradanja, sav mir, sva sigurnost, zdravlje, nada, život i uspjeh u Božjoj su ruci i On vlada njima na dobro svoje djece. Naša je prednost da budemo molitelji, da tražimo bilo što i sve od Boga pokoravajući svoje zahtjeve u poniznosti Njegovim mudrim namjerama i neograničenoj volji. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)