“Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!” (Efežanima 4,32)
Dvije skupine su se napokon susrele, Ezav pustinjski glavar koji je vodio svoje vojnike, i Jakov sa svojim ženama i djecom, kojeg su pratili pastiri i sluge, kao i duga karavana ovaca i goveda. Oslanjajući se na svoj štap, patrijarh je izišao u susret skupini vojnika. Bio je blijed i onesposobljen zbog nedavne borbe te je hodao polako i s bolom, zastajkujući na svakom koraku, ali je njegovo lice bilo ozareno radošću i mirom.
Kad je ugledao ovog osakaćenog mučenika, ‘Ezav mu potrča u susret. Zagrli ga padnuvši mu oko vrata, poljubi ga i zaplaka.’
U noći patnje pokraj Jaboka, kad se uništenje činilo na domaku, Jakov je naučio kako je čovječja pomoć uzaludna, kako je povjerenje u ljudsku moć neutemeljeno. On je uvidio da mu pomoć mora doći od Onoga protiv koga je tako teško sagriješio. Bespomoćan i nedostojan, molio je za Božje obećanje milosti prema pokajničkom grešniku. Obećanje je bilo njegova sigurnost da će mu Bog oprostiti i prihvatiti ga. Prije bi nebo i zemlja prošli nego što bi Njegova riječ ostala neispunjena, i upravo ga je to održavalo tijekom ovog strašnog sukoba. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)