“Ali im Isus odmah reče: ‘Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!’” (Matej 14,27)
“Uđoše u lađicu. I bili su na putu prema Kafarnaumu.“ Napustili su Isusa s nezadovoljstvom u srcu. …
Zar Krist nikada neće preuzeti kraljevsku vlast? Zašto Onaj koji je posjedovao takvu silu nije otkrio svoj pravi karakter i učinio njihov put manje bolnim? Zašto nije spasio Ivana Krstitelja od nasilne smrti? . …
Učenici su tog dana bili svjedoci Kristovih veličanstvenih djela. Činilo se kao da je Nebo sišlo na Zemlju. Sjećanje na taj veličanstveni, slavni dan trebalo ih je nadahnuti vjerom i nadom. Da su bez opterećenja u srcu razgovarali o ovom danu, ne bi došli u kušnju. … Njihove su misli bile uznemirene i nerazborite, a Gospodin im je dao nešto drugo što će potresti njihovu dušu i zaposliti njihov um. Bog to često čini kad ljudi sami sebi stvaraju terete i nevolje. …
Neprimjetno im se približavala velika bura, a oni za nju nisu bili spremni. … Zaboravili su na svoje nezadovoljstvo, svoje nevjerovanje i nestrpljivost. Svi su radili kako bi sačuvali lađu od potonuća. … Do četvrte noćne straže mučili su se veslajući. Tada su umorni shvatili da su izgubljeni. Čeznuli su za prisutnošću svojeg Učitelja jer im je more u buri i mraku pružalo pouku o njihovoj bespomoćnosti.
Isus ih nije zaboravio. … U trenutku kad su mislili da su izgubljeni, zraka svjetla otkrila je tajanstvenu priliku koja im se približavala po vodi. … Njihov se voljeni Učitelj okrenuo, Njegov glas utišao je njihov strah: „Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se! Ne bojte se; Ja sam, ne plašite se.’” (Ellen G. White, Borba i hrabrost)