“Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo! Prodajte svoje imanje i to dajte kao milostinju! Nabavite sebi torbe što ne stare; neprolazno blago na nebesima gdje se kradljivac ne primiče niti moljac grize!” (Luka 12,32.33)
Kakvo je to pravo blago o kojemu Isus govori? Koje blago trebamo sakupljati? Neki su ove tekstove protumačili tako kao da Isus govori da mi možemo sami zaslužiti svoje spasenje. “Blago na Nebu” je za njih bilo čovjekovo spasenje, njegova vječna sudbina. Takvo se tumačenje protivi Bibliji i očito je neodrživo.
Ovdje nam pomažu usporedni tekstovi iz Evanđelja po Luki. Iz njih se jasno vidi da Isus govori o svom kraljevstvu kao o daru. On neizravno naglašava da blago predstavlja naše osobine, naše postupke koji imaju vječnu vrijednost.
Hebrejima je izraz blago na Nebu bio dobro poznat. Oni su u to blago izričito uključivali dvije čovjekove karakteristike. Prva je od njih ljubaznost. Oni su govorili da čovjekova ljubazna djela na Zemlji postaju njegovo blago na Nebu. Takva djela imaju vječnu vrijednost i donose vječne posljedice.
Načelo ljubaznosti je uhvatilo korijen i u prvoj kršćanskoj Crkvi. Briga o siromašnima i bolesnima bila je karakteristika prve Crkve. Kršćani su se starali o onima o kojima se nitko drugi nije starao.
Priča se da su tijekom brutalnog progonstva u vrijeme Decija predstavnici vlasti provalili u neku kršćansku crkvu. Tražili su riznicu crkve, blago za koje su čuli da ga crkva čuva. “Pokažite mi svoje blago!” – zapovjedio je rimski kapetan. Đakon je pokazao udovice i siročad koje je crkva hranila i bolesnike o kojima se starala. “Oni su blago naše crkve!” – odgovorio je zaprepaštenom kapetanu.
Ljubaznost donosi vječne rezultate. Crkva je u svojim najboljim danima uvijek vjerovala “da ono što ima gubi, a da ono što daje dobiva”!
Djelovanje ljubaznosti nikada ne propada. To su vječna blaga Božjeg kraljevstva, to su blaga o kojima Isus govori da ih trebamo sakupljati. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)