“Ne prilazi ovamo! — reče. — Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.” (Izlazak 3,5)
Vi sigurno imate nekog malog Boga! — rekao je musliman jednom američkom turisti. “O, ne!” — brzo je odgovorio Amerikanac. “Mi imamo velikog i moćnog Boga, koji zapovijeda cijelim svemirom, koji je stvorio sve što se vidi i što se ne vidi!”
“Nekako mi se ipak čini da je Bog Amerikanaca neki mali Bog, jer mu se molite tako ravnodušno i s tako malo poštovanja! Kad se mi muslimani molimo, mi padamo na koljena i klanjamo se u znak strahopoštovanja!”
Strahopoštovanje! O tome ne razmišljamo odviše, bar dok tko ne počne pokazivati nepoštovanje prema nama. Međutim, koliko nam smeta što mi sami ne poštujemo Boga?
Prije nekoliko godina imao sam priliku govoriti u maloj mjesnoj crkvi u Portoriku, sastavljenoj od običnih ljudi. Nikada neću zaboraviti svoju zapanjenost dok sam promatrao vjernike kako dolaze u crkvu. Prije no što bi sjeli, pojedinačno bi klekli da se pomole. Ušli su u crkvu, stupili na sveto mjesto, našli se u prisutnosti Svemogućega i bili spremni priznati tu činjenicu.
Iako mi možda ne skidamo cipele kad ulazimo u crkvu, ne padamo na koljena niti se klanjamo, trebamo pokazati svojim riječima i ponašanjem da smo se na poseban način našli u prisutnosti Svemogućega.
Međutim, strahopoštovanje nije nužno samo u crkvi. Tijekom cijelog dana trebamo biti svjesni Božje svetosti i to pokazivati svojim postupcima i govorom. Trebamo biti pažljivi u svom postupanju prema Bibliji, u svom služenju Božjim imenom, u svojim izjavama i šalama, u svemu što činimo. Strahopoštovanje se osim Stvoritelju treba pokazivati i svemu što je On stvorio. Strahopoštovanje prema Bogu će me navoditi da poštujem druge ljude, da cijenim dobra koja mi je On stavio na raspolaganje u prirodi.
Hvala Ti, Bože, što si ono što jesi. Hvala Ti što nisi samo Bog kojemu se klanjam u crkvi već i Bog koji na čudesan način uljepšava svaki trenutak mog života. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)