„Tvoja je, Jahve, veličina, sila, slava, sjaj i veličanstvo…“ (1. LJetopisa 29,11)
Tako dugo dok smo u odnosu stalne ovisnosti o Božjoj sili, grijeh nema vlasti nad nama. Iskustvo koje doživljavamo, i u kome smo ponekad poraženi, a ponekad ostvarujemo pobjedu, proizlazi iz toga što sve vrijeme ne ovisimo o Božjoj sili. Bolno smo svjesni vremena kad padamo, griješimo i kad nas neprijatelj nadvladava. Često težimo postati preokupirani situacijom dok gubimo strpljenje tijekom dana i zaključujemo da ne doživljavamo pobjedu.
Da li je moguće biti u tako tijesnoj vezi, tako dobro poznavati Boga i ovisiti s povjerenjem o Njega, da možda nećemo ni primijetiti neke od svojih pobjeda, zato što dolaze tako prirodno? Ako postoje pobjeda i poslušnost u kršćanskom životu, koje su prirodne i potpuno spontane, tada se mnoge od njih mogu dogoditi a da mi to naročito ne zapažamo. Kako je to moguće? To je zbog toga što kad takve pobjede dolaze, mi usmjeravamo pažnju na nešto drugo – gledamo prema Isusu! Kad je naša pažnja usmjerena na ono što radimo, i kad smo toga jako dobro svjesni, doživljavamo poraze.
Zbog toga sotona stalno usmjerava svoje napore na to da nas pridobije da skrenemo pogled sa Krista, da Krist ne bi bio u stanju ostvariti svoju volju u našem životu. On zna da smo pod njegovom vlašću ako nas zadobije da gledamo na sebe a ne na Isusa. On može uspjeti odvratiti našu pažnju od Krista usmjeravajući nas k našim porazima ili pobjedama.
Dok dan za dan nastavljamo gledati Isusa, naučit ćemo da sve više ovisimo o Njemu. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)