„Nego kad daješ gozbu, pozovi prosjake, sakate, hrome i slijepe! Blagoslovljen si onda ti, jer ti ovi ne mogu vratiti, ali će ti se vratiti o uskrsnuću pravednih.“ (Luka 14,13.14)
U priči o farizeju i cariniku nalazi se podsjećanje da je spasenje dar. Ono nije nešto što možemo osigurati svojim postom, prilaganjem desetaka i darova, ili bilo kojim dobrim djelom, koje bismo mogli učiniti i smatrati da će nas ono učiniti pravednim. Spasenje je dar.
Isus je jednog dana došao u Hram sa svojim učenicima. Ugledao je mjenjače novca, kupce i prodavače i istjerao ih riječima: „Ne činite od nje špilju razbojničku.“ Smisao ovoga bio je dublji od golubova, ovaca i grlica. Božji dom nije tržnica. Spasenje se ne može ni kupiti ni prodati. Ono je dar koji se daje svakome tko ga želi prihvatiti.
Isus u današnjem tekstu kaže da su na gozbu evanđelja pozvani oni koji ne mogu platiti. On zove siromahe, kljaste, hrome i slijepe – one koji Mu se ne mogu odužiti za ljubav – da dođu za Njegov sto. A On poziva nas da se prema drugim ljudima odnosimo na isti način na koji On postupa prema nama.
Carinik se molio: „Bože, budi milostiv meni grešnome!“ Trebamo li biti stvarno rđavi da bismo nešto ovako priznali? Treba li nas netko sa ovakvim priznanjem izvlačiti iz jarka? Moramo li biti zločinci?
Pavao to nije bio. On je bio farizej od farizeja. Živio je besprijekornim životom, ako se promatralo izvana. Ali jednog dana vidio je tako mnogo Isusove ljubavi i pravde da je bio voljan izjaviti kako je prvi među grešnicima. To je više od izgovaranja pravih riječi. Tek pod osvjedočenjem sile Svetoga Duha možemo zaista osjećati ono što kažemo. Sveti Duh donosi osvjedočenje dok gledamo Isusa i učimo o Njemu i Njegovoj ljubavi za nas.
Ako želim biti siguran danas da ću potpuno isto kao carinik stati i doživjeti pravo pokajanje – što trebam raditi? Trebam poći i proučavati o Isusu i onome što je učinio za mene, i to će slomiti moje srce. Shvatit ću da sam onaj koji Mu ne mogu vratiti, a da sam ipak pozvan za Njegov sto. Kad se to događa, prihvaćamo žrtvu koja je prinesena za nas i postajemo, isto tako, opravdani. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)