„Tako dakle niti stoji do onoga, koji hoće, niti do onoga, koji trči, nego do Boga, koji se smiluje.“ (Rimljanima 9,16)
Jedan od velikih prodora u razumijevanju pitanja kako možemo živjeti kršćanskim životom jeste saznanje kako volja učestvuje u posvećenju.
Sve se tiče pitanja da li se posvećenje odvija samo vjerom ili vjerom zajedno sa djelima. Pitanje ljudskih napora i božanske moći zahtjeva još uvijek naše pažljivo proučavanje. Mnogi ljudi prihvaćaju misao da je opravdanje moguće samo vjerom, ali im je teško odvratiti se od pomisli da ipak mora postojati nešto što sami možemo učiniti da se spasimo u procesu posvećenja. Neki smatraju opasnim odricanje od pomisli da je metoda ostvarivanja kršćanskog života i vjerom i djelima.
Problem je što smo u nerazumijevanju kako na pravi način koristiti volju skloni koristiti je na neodgovarajući način. Tu leži opasnost. Ako svoje napore i snagu volje usmjerimo ka onome što je nemoguće, završit ćemo sve svoje napore porazom. Ako ne razumijemo na pravilan način kako naši napori i napori naše volje djeluju u ostvarenju kršćanskog života, sotona će imati uvijek spremnu metodu da nas obeshrabri i da nam uskrati vezu i zajednicu s Bogom. Izgubit ćemo sigurnost koju smo primili kad smo prvobitno prihvatili Krista, i nećemo razumjeti kako očuvati tu sigurnost održavanjem svoje pažnje na Kristu, a ne na sebi. Prava vjera i povjerenje u Njegove zasluge naša su jedina nada na početku i tijekom cijelog kršćanskog života. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)